Stražnji dio autobusa linije 125 ujutro u 8 sati na radni dan. Ilica po zimi. Prva-druga, prva-druga, vozač autobusa se stoički probijao u traci koja bi trebala biti samo za njega. Ali nije.
Beživotno sam sjedila i nefokusirano gledala kroz krcatu kabinu. Obično izbjegavam kontakt očima s ljudima u busu, kažu da je to posljedica „civiliziranosti“ i „uljudnosti“. Gledanje direktno u oči stranih ljudi smatra se agresijom. Ignoriranje i iscijeđen pogled očigledno se smatraju vrhuncem civiliziranosti. Pa sam tako pognute glave gledala svoja posla kad je krenulo.
Prvi simptom je sužavanje vidnog prostora. Kao da se energetska blokada diže oko moje glave i prestajem čuti zvukove, a vanjski događaji daju prednost unutarnjem svijetu. Koju stotinku kasnije počinje ubrzano lupanje srca. Tuče toliko jako da ga osjetim u grlu, a zbog toga više ne mogu ni gutati. Oblije me hladni znoj. I onda kreću scene u glavi. Osjećaj da ću se srušiti producira sliku ljudi koji stoje oko mene i rugaju mi se, upiru prstom u mene, a ja ležim na podu autobusa. Osjećaj nestajanja i propadanja još jače sužava vid, sad sam kao u balonu. Ne mogu doći do zraka. Više nisam sigurna gdje sam i da li postojim.
Sad postaje jasno da imam napadaj panike, da sam u freeze stanju.
Negdje oko Kustošije sam izletila iz autobusa, potpuno izbezumljena. Nisam znala da li da idem dalje prema Črnomercu, poslu, ili da se okrenem i vratim. Noge mi se tresu, imam osjećaj da će svake sekunde popustiti. Posvuda automobili jutarnje gužve, a ja s torbom i laptopom pokušavam naći neki orijentir. Dovod zraka malo pomaže, ali izlaganje dodatnom broju ljudi otežava stvar. Ako se tu zrondam, tek onda me nitko neće pokupit. Upomoć.
***
Preko nekoliko puta sam te godine morala odustati od odlaska na posao. Redovito sam imala napadaje panike, ali u rijetkim slučajevima nisam zbog njih mogla doći do posla. Anksioznost je bilo stanje između napadaja. Ipak, svaki dan sam se ustala i krenula, pa što Bog da. Nekad je dao, nekad nije. Na dane kad nije, vratila bi se kući i uzela dan bolovanja.
Dolazak doma obično bi izazvao olakšanje. Bila bih kompletno mokra, blijeda i izbezumljena. Ništa nije pomagalo, ni odvraćanje pažnje ni spavanje. Sjela bih i zapalila koju (kutiju) cigareta. I čekala da prođe.
Što se pobogu dešava??
Nekoliko puta sam nasjela i na foru. Uslijed panike odmah trčiš doktoru i uvjeren si da nešto ne štima. Ideš na pretrage srca, mozga, vrata, pluća… Onda se nerviraš iščekujući nalaze, pa nisu jednoznačni, pa te pošalju dalje i tako si u paklenom krugu traženja duhova. Klasika.
Isprobala sam psihijatre, tablete, promijene ponašanja, izbjegavanje, provociranje, promjenu prehrane, b-vitamin, valerijanu, Normabel i Rhodiolin. Kako da Vam saopćim vijest? Ne, ne funkcionira.
U većini slučajeva anksioznost i panika će proći bez da išta poduzmete. Ali može trajati godinama. A to i baš nije neki život.
Pa što onda napraviti? O čemu se radi?
Ako pitate doktora, tutnut će Vam neki anksiolitik ili diazepam u ruke i poslat vas doma. Psihijatar će s vama razgovarati godinama o problemima iz prošlosti i traumama koje ste proživjeli, dok ćete desetljećima uzimati antidepresive. Bihevioristički psiholozi će vam reći da se bojite određenih situacija, da se morate „suočiti“ s njima (napomena: fobija nije anksioznost niti napadaj panike), i da polako mijenjate ponašanje i obrasce. Drugim riječima – pretpostavka je da anksioznost i panika dolazi od straha, i da se time moramo pozabaviti umom i upravljanjem strahom. Ajmo vidjeti da li je to stvarno tako?
Nekoliko tragova me odvelo na put k rješavanju panike i anksioznosti. Kad kažem „rješavanju“ ne mislim na to da sam u nepodnošljivoj lakoći postojanja 100% vremena, mislim na to da sasvim normalno mogu funkcionirati i da više o tome ne razmišljam.
Prvi trag je bio intervju s Robertom Torreom koji sam čula na televiziji. Robert je bio vrlo neobičan i kontroverzan doktor, i u tom njegovom filozofiranju načula sam neke vrlo zanimljive teze. Sve u svemu pričao je o prekomjernoj medikaciji (over-medication) u psihoterapiji i tome kako se svaki osjećaj nelagode mora dijagnosticirati. Pričao je o tome što je to „normalno“ i kako kao društvo više nismo u stanju podnijeti ni najmanju nelagodu. Također, pričao je o tome kako mi želimo znati „uzrok“ neke nelagode i kopamo po tome do iznemoglosti, dok je on u praksi vidio da neki ljudi jednostavno dobiju neke simptome i onda oni sami od sebe prođu. I onda je rekao da u većini slučajeva anksioznost prolazi sa ili bez naše intervencije. Znači da intervencija u obliku lijekova i terapije ne ubrzava niti rješava proces. I da mi nekad jednostavno ne znamo zašto je netko razvio simptome (u ovom slučaju neke „mentalne“ bolesti). Potreba da se sve nazove nekim jezikom, da se definira što je „normalno“, a što nije, i da se zbog svake nelagode, koja je sastavni dio života, trči po tablete, stvara bolesnu naciju. Životne promjene neminovno sa sobom donose nelagodu, bez obzira da li se radi o smrti, vjenčanju, bolesti, novom poslu, prolasku godina i slično. Mi smo od normalnih životnih situacija napravili probleme koje treba rješavati i do iznemoglosti analizirati.
S druge pak strane, sasvim nevezano na tu spoznaju, primijetila sam nakon dosta vremena da kad bi me ulovila anksioznost ili panika, ako bi se uspjela dobro rasplakati (što je dosta teško jer strah puca adrenalin pa se teško prepustiti), da bi nastalo trenutno opuštanje. Naravno, ovisno o stanju u kojem sam bila, taj mir bi potrajao nekoliko minuta, nekoliko sati ili nekoliko dana.
To me je ponukalo da idem u sasvim desetom smjeru suočavanja s anksioznošću od uobičajenog, standardnog, main-stream pristupa. I nedavni razgovor s prijateljicom koja je prolazila slični period pokazao mi je da sam na dobrom tragu i da je moguće pristupiti anksioznosti bez straha.
Najbolji su mi savjeti u stilu „pustite da prođe kroz vas“, „pojačajte ju“ – vjerujte mi, da mi je netko u onom busu onaj dan rekao da pojačam anksioznost kako bi mi bilo bolje, završio bi pod kotačima tog istog autobusa. To kao da te boli noga pa te savjetuju da skačeš po njoj dok ne pukne.
Savjeti kao „promatrajte“, „nemojte misliti loše“, „zaokupirajte se nečim drugim“, „raščlanite svoje misli“ – to je sve sranje i ako vam bude od toga bolje, to je usprkos tom pristupu, a ne zbog njega.
Pa evo, nakon izuzetno puno iskustva i rada s anksioznošću i isprobavanjem raznih tehnika, a prije svega zbog duboke vlastite introspekcije, predlažem vam drugu tezu.
Anksioznost nije strah nego bijes.
Da li ste primijetili da ljudi koji lako eksplodiraju i nemaju puno grižnje savjesti nemaju anksioznost? Ne boje se ko miševi svoje sjene. Ne kažem da ti ljudi nemaju drugih problema koji će i te obrane slomiti, ali za razumijevanje anksioznosti oni su dobar primjer. Mogućnost izražavanja bijesa i postavljanja granica ključna je za razumijevanje anksioznosti.
Ja nemam djece, ali znam jako puno o odgoju djece, a i nešto tog odgoja sam iskusila na svojim plećima. „Nemoguća“ treća godina, „ne“ faza, bacanje stvari po podu i slično, faze su koje djeca prolaze kad počinju diferencirati sebe od svijeta i gdje uče – ovo ja jesam, ovo nisam… i na nesvjesni način testiraju svoje (i vaše) granice. Suprotno mišljenju da to djeca rade „namjerno da bi zajebavala“ i „da to treba u korijenu sasjeći“ – to je normalni razvojni proces koji treba zdravo podržati. Ovisno o kapacitetu roditelja da postavi zdrave granice, a da pritom dijete ne kažnjava, je ključno. No, današnji standard je i dalje izjava da je „batina izašla iz raja“ i da djetetu treba slomiti svaku volju da bi bilo poslušno. U određenoj mjeri to se desi svima nama, većina roditelja svoju djecu sankcionira, kažnjava i s njima ne komunicira na odgovarajući način, ili, na suprotnoj strani ih ignorira, omalovažava ili emocionalno odbacuje. Kad vidite da se roditelj duri na svoje dvogodišnje dijete, znajte da je na istom razvojnom nivou kao i to dijete.
Osim što djeca „nauče“ što znači slušati roditelje (dobiti batine ili kaznu ako se ne ponašaju kako roditelji kažu), nauče i da oni takvi kakvi jesu nisu dobri i dobiju upute o tome kakvo ponašanje je prihvatljivo. Shodno tome preuzimaju upute iz vanjskog svijeta i tako njihova volja zapravo i nije njihova i roditelji im govore što da rade i što da misle. To vidite kad klinci iznose svoje stavove o ratovima ili religijskim sukobima o kojima nemaju i ne mogu imati pojma, niti imati svoje mišljenje, i vidite kako kao papagaji ponavljaju riječi roditelja kojem se dive. Slijedeći put kad budete u prilici vidjeti kako reagira 3-6 godišnje dijete kad vidi svog tatu, obratite pažnju na te oči i taj pogled koji će vam reći sve. Očevi i majke su bogovi u dječjim očima, i njihovo priznanje (ljubav, sigurnost) znači im sve na svijetu.
Neminovno, u većoj ili manjoj mjeri, kao klinci mi nećemo moći razviti naše „pravo ja“ jer nemamo pojma tko je to. Mi smo naučili od svojih roditelja što je „dobro“, a što „loše“, i onda smo to sebi opravdali (to kad zdušno zagovaramo neki nogometni klub ili neku političku stranku jer mislimo da je to naše mišljenje, a zapravo je tatica pričao to za stolom dok smo mi mali gledali širokim i zaljubljenim očima u njega). To ne znači da su roditelji loši, da indoktriniraju ili da svi roditelji „slamaju“. Ima boljih i gorih obiteljskih situacija, s različitim ishodima. Neki roditelji cijene pamet, pa smo mi „jako pametni“ i cijenimo pamet, neki cijene izgled pa i mi cijenimo izgled, neki vole aute pa evo „baš je tatin sin“ kad je za volanom.
Jung, između ostalih, kaže da je individuacija jedna od osnovnih čovjekovih potreba. Individuacija znači da čovjek želi postati individua, odvojena osoba, svoja osoba, autentična osoba – i želi zbog toga biti prihvaćen. Istinski traži svoj iskonski izričaj, svoju esencu i finalno odvajanje ega od drugog ega. Želi biti svoj i biti zbog toga voljen. Neispunjena, ta potreba će čovjeka proganjati cijeli život.
I, očigledno, tu nastaje konflikt. S jedne strane, naučili smo, i prihvatili kao svoje, roditeljsko viđenje svijeta i nas, s druge strane, osjećamo da postoji nešto više, nešto naše i želimo se odvojiti i potvrditi. Attachment (vezivanje), odnosno vrsta vezivanja, odredit će nas već do naše 2. ili 3. godine. Već tada ćemo usvojiti obrasce ponašanja, naučit ćemo se odnositi prema drugima na način na koji smo se naučili vezati, i već tada će se – ako je vezivanje bilo neuspješno – pojaviti problemi. Najveći pokazatelj zdravog vezivanja je i zdravo odvajanje, gdje se roditelj dovoljno sigurno osjeća sam sa sobom da dijete može podržati u svojoj individualnosti. Odvajanje se završava do negdje 4. – 5. godine. Tada započinje svijest o spolu i seksualnosti, i ovisno o teoriji koju gledamo, potpuni razvoj karaktera završava negdje između 6. – 12. godine (do puberteta). U pubertetu je moguće napraviti još neke modifikacije, ako su poznate i ako se na njima radi, ali to je više-manje to. Prema teoriji attachmenta ne postoji savršen roditelj, postoji dovoljno dobar roditelj, koji u dovoljno dugom vremenskom periodu dovoljno zdravo odgovara na potrebe djeteta. U protivnom, doći će do problema odvajanja i kasnije, moguće, do velikih problema u odnosima i u životu.
Svako dijete će odabrati svoj put individuacije. U principu, kad se dijete želi individuirati – pokazati svoje preference i granice – dobiva ili odbijanje, vrijeđanje, prisiljavanje, grižnju savjesti, svađu, odbacivanje ili dobiva podršku, potvrdu, jasne granice, pomoć, razumijevanje… Ovisno o okruženju, osobnosti djeteta i percepciji djeteta ono će reagirati ili tako da će potiskivati svoju osobnost da bi se prilagodilo zahtjevima okruženja ili će se buniti protiv toga. To je takozvani karakter (tip ličnosti) koji se kasnije lako može razaznati prema držanju, govoru i načinu ponašanja. Tako za nekog kažemo da je mazohist, drugi je psihopat, treći je oralni tip … (ovisno koji pravac psihologije se gleda, tako se razlikuju i nazivi). Pritom ti nazivi ne označavaju bolest ili dijagnozu, nego samo karakterni tip osobe. Mentalne bolesti se razvrstavaju prema karakteru i tipu osobe, odnosno određena bolest u osnovi najčešće ima određeni tip karaktera.
Ako je odgovor na pritiske okoline donekle u granicama i ako se dijete “prihvatljivo“ za društvo razvija („normalno“ je), nikome ništa. Ako ima velikih odstupanja, onda ih se dijagnosticira i zatrpa lijekovima. Roditelji su tu da nas upoznaju s društvom u kojem živimo, da nam daju smjernice što je u društvu prihvatljivo (izopćenost je od davnina najveća kazna za pojedinca), i koja su pravila. To bi bilo ok pod uvjetom da su oni sami svjesni valjanosti pravila i vrijednosti koje društvo nameće, i pod uvjetom da su oni sami sebe svjesni i da su se i sami individualizirali.
Ovo je poanta čovječanstva. Svaki čovjek prolazi ovaj put. Bez obzira na pristup – psihološki, duhovni, filozofski – većina se slaže da je smisao čovjeka da se ostvari (individualizira) – s time da želim nadodati da je čovjek sam taj koji određuje što to za njega znači. Nitko vam ne može dati smisao, osim vas samih. Frankl je naveo nekoliko mogućnosti koje čovjek sam sebi može dati kao smisao, u konačnici ipak svatko sam za sebe određuje što je to točno.
Ako uopće dođe do toga.
Jer, proći će jako puno vremena dok mi sami skužimo da „nismo svoji“ i da nosimo neka tuđa uvjerenja, ideje i mišljenja. Neki će to skužiti prije, neki kasnije, neki nikada. Neki ljudi nikada neće shvatiti i spoznati da žive život koji nikad nisu željeli živjeti. Njihova maska i potvrda okoline podržavat će ih u njihovim poduhvatima, i svoj život će punit stvarima i simbolima uspjeha, sreće i zadovoljstva. Unutarnja praznina koju moderni čovjek slavi u romanima toka svijesti je upravo taj osjećaj da smo iznutra prazni, šuplji, jer nosimo masku za koju mislimo da smo mi, a duboko u sebi osjećamo da smo lažni.
Tako da, da, konflikt naše prave prirode i onoga što smo složili od uvjerenja i uputa naše okoline stvarat će u nama stalni nemir i probleme u životu. Svaki taj problem će nas probati malo osvijestiti i cijeli život učimo kako da se nosimo s drugim ljudima, koji imaju svoja uvjetovanja i ideje. To je to što Torre kaže o tome da je normalno imati probleme i da ćemo u svakoj novoj situaciji u životu imati nelagodu, i da bismo trebali toga biti svjesni, a ne da odmah trčimo po tablete i tražimo dijagnozu. Torre ovdje staje i ne smatra da je tu moguće bilo što drugo učiniti nego prihvatiti. No, ako gledamo iz perspektive lažnog identiteta kojeg nosimo (s čime se i on slaže), otkrivanje tog lažnog identiteta i prestanak poistovjećivanja s njime dokazano će donijeti napredak u odnosima i životu, a to je nemoguće bez ulaska u duhovnu sferu postojanja.
Sve stvari i problemi koji nam se dešavaju su normalni i svima se dešavaju. Svi želimo biti voljeni, viđeni i uspješni. Ali život nije takav, nije pravedan i svijet se ne vrti oko nas. To je bolna istina s kojom se moramo suočiti, a tome služi duhovni i psihološki razvoj, koji nas uči kako se suočiti s problemima, odnosno prije svega želi nam osvijestiti naša (lažna) uvjerenja i pravu prirodu. Duhovnim tehnikama osvješćivanja i introspekcijom rastvaramo čvorove lažnih uvjerenja i vidimo da u sebi imamo snagu izaći iz krutih obrazaca i stvoriti autentičan odnos sa sobom i drugima. To ne znači da ne osjećamo nelagodu i strah, to znači da ih prihvaćamo kao naš čovječni dio.
Tijelo, u svojoj mudrosti, nam daje fizičke simptome kad nešto na fizičkom nivou nije u redu. Kašljemo, bole nas leđa ili curi nos. Odmah znamo u kojem smjeru gledati i pokrenemo se da potražimo izvor bola i pomoć u iscjeljivanju. Međutim, kako da nas tijelo upozori ako živimo neki lažni život i ako se osjećamo neispunjeno i prazno, a bježimo od toga i zatrpavamo se glupostima? Koji su simptomi neispunjenog života? Koji su simptomi neispunjenih želja? Koji su simptomi tuge zbog izgubljenog sebe? Koji su simptomi ograničenja koja si postavljamo?
Ako ste se dovoljno daleko udaljili od svoje prave prirode i ako ste dovoljno dugo potiskivali sve simptome (umor, glavobolja, preskakanje srca, čir na želucu…) vjerojatno je da će vas život malo jače pogurnuti. Netko će se razboljeti, netko će opasti, netko će biti ostavljen… A netko će razviti paniku i anksioznost.
Malo dijete, nemoćno da se suprotstavi svojim roditeljima, guta, trpi i prilagođava se – i osjeća bijes, ali si ga ne smije priznati. Otvoreni bijes prema roditeljima može izazvati žestoke reakcije i ugroziti sigurnost. Taj bijes nekamo mora otići. Ako su vas dovoljno dugo kažnjavali zbog bijesa (i dovoljno žestoko) prije ili kasnije ste ga morali progutati. Roditelji su jači. Lakše je djetetu usmjeriti bijes prema sebi, nego prema roditeljima. Lakše je djetetu povjerovati da s njim nešto nije u redu, nego da su njegovi bogovi u krivu. Dijete ne može prihvatiti da ga roditelji ne prihvaćaju. Na apsolutno sve načine će opravdati njihovo ponašanje i okrenuti krivicu na sebe. Čak i oni koje su roditelji tukli i koji su se suprotstavili i otišli, naći će načina da sebi u životu dokažu da su te batine zaslužili. Ne smije se podcijeniti odnos djeteta prema roditeljima, nije to nešto što „bacimo iza sebe i idemo dalje“.
Taj bijes će kasnije ili biti usmjeren na druge (transfer), ili će biti u potpunosti potisnut i zaboravljen (to su oni koji imaju „jadan ja“ simfoniju cijeli život i „trpe“ pa su drugi bijesni i krivi (projekcija)), ili će biti potisnut na način da je usmjeren prema samom sebi (internalizacija) (stalan bijes prema sebi neminovno dovodi do bolesti).
Sad je možda malo lakše razumjeti anksioznost. Ako je to potisnuti bijes, a izražavanje bijesa je bilo u djetinjstvu blokirano ili preusmjereno, ne može se jasno prepoznati. Djeca koja su bila snažno sankcionirana kad su izražavala negativne emocije, boje se tih emocija, ne mogu i ne znaju ih izraziti. Boje se kazne. Svaka pomisao, pa i podsvjesna, o bijesu ili potrebi da se osoba zaštiti ili nešto poduzme (što nije u skladu s očekivanjima okoline) stvara strah od samoće, nesposobnosti, neadekvatnosti – u konačnici – od odbacivanja. Anksioznost kaže: „Ako podivljam bit ću uništen, ne smijem si ni pod koju cijenu dozvoliti bijes, a ovo više ne mogu podnijeti“. I onda na svijetlo izađe nepodnošljiv generaliziran strah ili panika. Panika je podsvjesna želja da se sve odjednom odmah sada promijeni, ali i strah od gubljenja kontrole. Održavanje lažnog identiteta zahtjeva ogromnu količinu energije i kontrole. Kad osjećamo da ćemo izgubiti kontrolu, zapravo imamo osjećaj da ćemo nestati, raspasti se (što je na metafizičkom nivou donekle i točno). Balon koji drži umjetni identitet polako puca, a mi to osjećamo kao strah od smrti. Mi se ne bojimo smrti kao takve, nego gubljenja našeg identiteta i nepostojanja.
Onaj dan u busu sam to na nekom nivou i znala. Ni jedna stanica mojeg tijela nije htjela ići na taj posao. Bila sam toliko nezadovoljna i bijesna da sam htjela eksplodirati, a kako ne znam što je uopće bijes, a kamoli kako ga ispoljiti, osjetila sam jebeni duboki paralizirajući strah. Jednakog intenziteta kao što bi bio i moj bijes, da sam ga znala prepoznati.
Anksioznost je mržnja i bijes prema sebi, svom lažnom životu, svojoj lažnoj ženi/mužu… Mržnja prema poslu kojeg „moramo“ raditi, obavezama koje „moramo“ ispunjavati, ljudima koje „moramo“ bedinati. Tijelo želi vrisnuti tu jednu riječ koju vjerojatno nikad nije smjelo reći, a to je NE. Toliko ste daleko otišli da-da-kajući svima oko sebe i bojeći se svoje sjene, da nikad niste saznali tko ste i gdje su vam granice. Bijesni ste na sebe što ste došli do ovoga i sebe ne prepoznajete, a podsvjesno vjerujete da ako poduzmete nešto, da ćete biti kažnjeni. I zato vas je strah.
Unazad gledano, tada sam htjela bacit bombu i na sebe i na taj bus i na tu Ilicu, i gužvu i sve oko sebe.
„Ali, što je s tugom?“ reći ćete. „Spominjala si neke suze“.
Da. Vjerojatno sam intuitivno skužila prečac 
Bijes je emocija koju smo osjetili kad se nismo mogli izboriti za sebe. Iskazivali smo naše „ja“, a dobivali smo po prstima. I bili smo ljuti. No, kad su nas do kraja „slomili“, kad smo vidjeli da ćemo se morati odreći sebe, kako bi bili prihvaćeni, i kako nam nikakav bijes pritom neće pomoći, dapače, može nas ugroziti, zaključili smo da nas takve kakvi jesmo nitko neće prihvatiti i voljeti. I odbacili smo se.
I sada shvaćate, da ste se cijeli život odricali sebe, ispunjavali tuđe želje, pazili na tuđe potrebe – i opet vas nitko nije vidio i priznao. Stavili ste tu lažnu masku, ali opet vam govore da nije dovoljno, da niste uspješni, da niste poželjni, da se morate još više truditi. Prodali ste se zbog ničega.
Ali, naravno, nije istina da nitko neće voljeti vaše pravo Ja. Samo do te istine je dugačak put. Od trenutka kad vas stepe prva anksioznost ili panika, do trenutka prihvaćanja i otkrivanja sebe proći će dosta vremena. Uvjerenja o našoj neadekvatnosti, nevoljenosti, odvojenosti i samoći duboko su u nama i nastala su davno prije nego smo postali sebe svjesni. Shvatit ćete da ne možete mijenjati svoje okolnosti dok ne promijenite sebe. Morat ćete progutati gorku pilulu koja vas osvještava da ste sami svojim uvjerenjima stvorili svoj svijet, ali i da niste krivi zbog toga. Da je to priča svakog čovjeka na svijetu. I da je to prilika da otkrijete tko ste, bez obzira koliko godina imate i koliko duboko vjerujete da za vas nema više šanse.
Ako propustite tu šansu vjerojatno će anksioznost proći sama.. ući u remisiju… do prve slijedeće prilike.
Neće vas izliječiti lupanje po vreći niti upravljanje vašim strahom. Ne morate prolaziti užase ulaženja u osjećaj i koristiti snagu volje da „pobijedite“ anksioznost. Ako pobijedite anksioznost, izgubili ste. Ponovno ste potisnuli bijes i nezadovoljstvo i pali u zimski san. Sada opet možete spavati zajedno s ostalim spavačima i praviti se da je sve u redu.
Sve što trebate je prepoznati da vam tijelo daje signal da ste predaleko otišli u krivom smjeru. Niste autentični i ispunjeni. To je sve i nije zastrašujuće, ali ćete se morati primiti posla samo-istraživanja i potezanja nekih bolnih koraka. Ako niste spremni uložiti trud i saznati tko ste – tko će vam dati te odgovore? Čije vrijednosti ćete preuzeti? Tko će vam dati smisao? Tko će vam reći kako da živite? Tko ima vlast i autoritet nad vašim životom? Društvo? Roditelji? Susjedi? Youtube? TikTok? Jutarnji list? Pop? Vlada RH?
Ako bi mogla jednom rečenicom dati savjet anksioznoj osobi, bio bi: „Prestani se brinuti o drugima, pronađi i prihvati sebe, podržan/a si u svemu.“
Izvor slike: pixabay.com – free fotos