STRAST – ili – ŠTO OČEKIVATI OD OVOG BLOGA
Ovaj blog namijenjen je tražiteljima informacija. Pišem o psihologiji, duhovnosti. buđenju, minimalzimu i ponekad o društvenim i zdravstvenim temama, jer to čini moj život. Dijelim svoje misli i ideje, koje sam naučila od drugih, jer će možda netko baš preko mene doći do neke ideje koja će mu/joj pomoći da napravi slijedeći korak u životu. Slijedim današnji trend dijeljenja informacija na Internetu. Da nije bilo blogova o minimalizmu, nikada ne bih za to ni čula. Da ljudi ne pišu o svojim iskustvima s bolestima ili o psihološkim temama, zaglibili bismo u zdravstvenom (farmacetuskom) sustavu. Ljudi su izvor informacija, i zahvalna sam svima koji na internetu tako slobodno i besplatno dijele svoje znanje, informacije, ideje i pomoć.
Pišem o onome što me zanima, o onome što znam i o onome što sam iskustveno prošla u životu, vezano uz probleme odrastanja, odnosa, identiteta, bolesti i života. U procesu rješavanja svojih problema, naišla sam na nevjerojatne tehnike i ideje – koje sada širim dalje.
Vjerujem da ću se dotaknuti i društvenih tema koje me danas više frustriraju nego interesiraju. Zbog strmoglavljenja kvalitete novinarstva i količine propagande već mjesecima ne pratim vijesti, niti pokušavam razumijeti što se dešava, jer je sve to doseglo toliku razinu apsurdnosti da mi je potrebno uzemljenje i povratak osnovama. Od lažne inkluzivnosti do praćenja rata u Ukrajini u Big Brother ili TikTok formatu, do stravične dekadencije svih mojih nekadašnjih uzora, pa sve do raspada vrijednosti civiliziranog svijeta – sve to samo me još više i više tjera da preispitujem tko sam i u kakvom svijetu živim i kakav odnos imam sa sobom i drugim ljudima. Tjera me da preispitujem iznova i iznova koncepte kapitalizma i globalizma, s kojima se od samih početaka nisam slagala, i kakav oni utjecaj imaju na naše živote, te kako se možemo osloboditi okova globalističkog svijeta, ako uopće možemo, jer osobno mislim da smo dosegli točku s koje više nema povratka. Moj mali odgovor na to je – minimalizam – oslobođenje od nepotrebnih stvari, nepotrebnih ideja, nepotrebnih ljudi i nepotrebnih stavova u mom životu.
Strastvena sam oko reda i organizacije, obožavam sagledavati sustave i ono što najviše volim je svođenje kompleksnih sustava na njihovu srž – na onu jednu glavnu misao, jedno glavno uvjerenje, jednu ideju, jedan uzrok… To mi je definitvno fiksacija. Vjerujem da postoji istina, i da je ona jedna. I da ću nju spoznati. To je moja strast.
A kako kaže Srđan Roje:
Slijedi svoju strast! https://www.manifestiranje.com/
Do poznih godina nisam ni znala što je strast, i što znači “slijediti svoju strast”, no ispada da je to neka aktivnost u našem životu koju volimo raditi, ne razmišljamo o ishodu tog rada i u kojoj se volimo “izgubiti”. Sama aktivnost nas fascinira i ispunjava osjećajem smisla. No, iz nekog razloga, strast je “prljava” riječ u današnjem društvu.
Zbog vrijednosti društva u kojem živimo mnogi ljudi imaju problem s definiranjem svojih strasti iz jednostavnog razloga što društvo ne vrednuje strast, nego novac i uspjeh, a kako su nam od malih nogu utuvili u glavu da se od kretivnosti i strasti ne mogu platiti računi, automatski smo (krivo) zaključili da strast nije vrijedna. Strast doživljavamo kao nešto eterično, nedosižno i rezervirano za luđake, umjetnike i buntovnike. Mi obični ljudi osuđeni smo na red, rad i disciplinu, i tu i tamo koju emociju pred produljeni vikend. Označavajući naše strasti kao nevrijednima, umanjujemo osjećaj svoje vlastite vrijednosti, i time uništavamo svoje živote. Ponekad odbacivanje i potiskivanje svojih strasti doista može biti faktor života i smrti.
No, nemilosrdni kapitalizam ne mari za takve tričarije kao što su ispunjen život, zdravlje i ljubav. Jedini život koji je vrijedan življenja je onaj pun moći, novca i slave, a ima nešto i u zlatu i nekretninama.
Zbog svega navedenoga, a i mojeg odnosa punog ljubavi i mržnje prema kapitalizmu, jedna od mojih najvećih strasti je:
STRAST 1:
Minimalizam.
Teško je reći kako sam ja, osoba koja i nema baš nešto novaca i bogatstva, odlučila postati minimalist. Čovjek bi rekao da se moraš prvo obogatiti, kako bi bio mizeran i bogat, pa da se onda vratiš osnovama. No, možda to i nije nužno tako. Jer iako je minimalizam, pokazalo mi se, izvana 100% vezan uz materijalne stvari, u osnovi nema nikakve veze s materijalnim vlasništvom. To da se zatrpavamo hrpom gluposti čitav život je činjenica, i te gluposti su stvarne, i materijalne, bez obzira koliko koštaju, ali problem, kao i uvijek, ne leži u dostupnosti tih stvari, nego u glavi i time je minimalizam, u osnovi, duhovni pokret. Kao Zen, Budizam, Yoga – ili bilo koja druga duhovna praksa.
Kao i svaka duhovna praksa minimalizam se redovito mora prakticirati. Redovito moramo držati naše konzumerističke impulse pod kontrolom i svakodnevno preispitivati naš odnos s materijalnim svijetom. U konačnici, minimalizam ima za cilj otkriti nam tko smo, što smo i zašto smo tu. Raščišćavanjem polica i ladica, kao da kopamo po obrascima u dubokoj podsvijesti, pitajući se svakih par minuta: tko sam ja? I zašto se ovo, pobogu, nalazi u mojoj ladici??
Minimalizam je užasno zabavan, naporan, i je**** učinkovit. Ne čudi me da me je našao, zgrabio i ne popušta. Zbunjenost oko mog vlastitog identiteta bacala me cijeli život ko’ lopticu-hopsicu na sve strane, od arhitekta do voditelja projekata, od prevoditelja do grafičkog dizajnera. Nisam znala razliku između posla i identiteta. Nisam znala razliku između hobija i posla. Nisam znala razliku između gnjeva i frustracije. Nevjerojatno, ali slaganje tih dijelova sebe itekako ima veze s bojom i vrstom gaća u mojoj ladici.
Meni se čini da kapitalisti dobro znaju tu vezu između stvari i identiteta, jer (uspješno!) pucaju na najniže strasti i psihološke trikove, kojima od nas izvlače svaki dolar ili euro, kako bi mi kupili nešto što nam ne treba niti će nam ikada trebati. Kupovanjem stvari pokušavamo zatrpati rupe identiteta, odbačene dijelove i tužne emocije u sebi. I to je tužno. U jednu ruku i groteskno, s obzirom da znamo da ćemo prije ili kasnije napustiti ovaj materijalni svijet, ali za to ne marimo.
Nakon 5 godina kopanja, bacanja, čitanja, proučavanja i eksperimentiranja, danas sebe mogu nazvati minimalistom – i to bez srama ili muljanja. I to iako imam možda mrvicu više stvari nego što to imaju hard-core minimalisti (za sad!). Ali sam, u procesu, našla davno izgubljene dijelove sebe, a više od toga mi stvarno i ne treba.
Možda i vas put baci na ovu specifičnu duhovnu praksu i možda se baš i vi zalijepite za magiju nevezivanja i slobode. A možda koji post s mog bloga pomogne u tome i zato je i tu 😉
STRAST 2:
Organizacija.
Profesionalni organzatori su ljudi koji moraju zaprljati ruke. A ja volim prljave ruke i kopanje po prljavom vešu 🙂
Oni doslovno dolaze u vaš stan i kopaju po vašim gaćama. Okreću vaše ručnike i ispituju o vašim navikama vođenja ljubavi (dobro, možda ne svi ;)) Kopaju po toaletnom papiru, sapunima, kremama i uljima i svakih 5 sekundi pitaju: “Što s ovime? Mogu to baciti? Trebaš ovo?”. Sa svakom bačenom stvari nastaje olakšanje i oslobođenje, pa makar to bila i nečija tuđa stvar. A preostale stvari organiziraju se u harmonični prostor usklađen isključivo s vama i vašim načinom života.
Profesionalni organizatori djeluju kao vaša savjest, ali ona koja ne osuđuje niti inzistira. Dobar duh minimalizma. Ako bismo uspoređivali s ostalim, srodnim profesijama, profesionalni organizatori na samom su dnu – i to ne mislim da najmanje vrijede, nego doslovno mislim da su na dnu, oni su baza, a bez baze nema ni rasta. Ako nemamo barem neko znanje o sebi, svi drugi profesionalci će imati puno više posla s nama.
Psihijatar pita: odakle dolaziš? Life coach pita: kuda ideš? Profesionalni organizator (ako zna što radi) pita: tko si? i učitelj je mindfulness življenja.
Minimalizam je – za mene – neizbježan sastojak sustava organizacije. Oduvijek sam sanjala o pojednostavljenju tog kompleksnog fenomena zvan život. I vjerujem da je u samoj bazi – život vrlo jednostavan. I zbog toga bilo kakva organizacija života s kompleksnim sistemima, kutijama, i posebnim ormarićima – ne može zamijeniti prazan um koji dolazi isključivo smanjenjem količine stvari, obaveza i navezivanja. Ako još uvijek tražite savršeni sustav organizacije, znači da imate još uvijek previše stvari. Odnosno, drugačije rečeno, ako imate dovoljno malo stvari, onoliko koliko vama uistinu treba, stvari će se same organizirati. 😉
U kombinaciji – minimalizam i organizacija – mogu u relativno kratkom vremenu i relativno jeftino dati brze i dobre rezultate, koji povećavaju zadovoljstvo, ispunjenost i smirenost, sve one emocije i stanja za koja mislimo da su mitološka bića sakrivena negdje ispod hrpetine stvari i obaveza, hipoteka, kredita i zadataka.
Zamislite što želite sa svojim životom i životnim prostorom – i recite si: “Moguće je.”
Za pomoć i savjete, stojim na raspolaganju 😉
STRAST 3:
Psihologija i transcendencija
Transcendencija je pojam koji se veže uz duhovnost, a ne psihologiju, ali ipak to dvoje stavljam u isti koš jer se bez jednog ne može do drugog.
U čovjeku se nalazi ego, koji je skup ponašanja, uvjerenja i obrazaca koje smo usvojili kroz život. Ego nije fiksan niti stalan i ne čini ono što mi zovemo dušom. Kad za nekoga kažemo da ima snažan ego, to samo znači da su skupovi obrazaca i vjerovanja koje je osoba usvojila vrlo fiksni. Takva osoba se osjeća napadnuto čim se ugrozi, verbalno ili na bilo koji drugi način, bilo koje njezino vjerovanje ili mišljenje. S druge strane, empatična osoba, ili danas popularno zvana “senzitivna osoba”, nema fiksnu ideju o tome tko je, vrlo često joj drugi gaze granice (granice označavaju unutarnji osjećaj o onome što mi definiramo kao “ja” i “moje”), ali zato je prijateljski raspoložena i surađuje. Nijedan od ekstrema nije dobar jer ne dovodi do zdravog i fleksibilnog prilagođavanja situaciji, što život od nas traži svaki dan.
Transcendencija se “prevodi” kao “nadilaženje ega” – iako to uopće nije dobra definicija onoga što transcendencija jest. “Nadilaženje ega” je duhovna zamka u koju, na žalost, mnogi “duhovnjaci” padaju. Korištenjem nečega što se zove “duhovni bypass” čovjek, kako bi čim prije “prevazišao” svoj ego i postao “duhovna” osoba, zapravo poriče svoje nagone, potrebe, uvjerenja i želje, govoreći sebi i drugima da je “duhovan”, no u osnovi je samo pobjegao od svojih problema u neki svoj izmišljeni svijet, koji zove “duhovni” i “uzvišeni”. Na žalost, takve “duhovne” osobe nisu čak ni svjesne svojih obrazaca, sjena i obrana, ponašaju se kao da su bolje od drugih i pokušavaju drugima nametnuti svoju filozofiju, a osjećat će se napadnuto i povrijeđeno ako se netko s njima i njihovom filozofijom ne slaže. Samo zato što ne žele gledati u svoj ego i svoje mane, ne znači da ih nemaju 😉
Ono što trancendecija stvarno jest, je spoznaja da ego, kao identitet, odnosno osoba, uopće ne postoji. Možda ste primijetili da sam definirala ego kao skup obrazaca i ponašanja (nije to moja osobna definicija(!)), i to se upravo tako i misli. Naš skup ponašanja i obrazaca se zove ego, odnosno mi to zovemo i “persona” odnosno “osoba”. Međutim, ono što mi stvarno u osnovi jesmo, nije nikakva osoba ili odvojena jedinka. Mi smo svi dio beskonačne svijesti (conciousness), i esencija te svijesti nalazi se u svakome od nas (to je ono što bi mi nazvali “dušom”, ali s manje osobne prtljage). Osoba koja je transcendirala ego, zapravo se, drugim riječima, probudila (enlightenment) iz sna u kojem živimo kad smo identificirani s egom. Ta osoba nije pobjegla od svog ega, niti ga poriče, nego iskustveno spoznaje da u osnovi nije taj ego i više se s njim ne identificira. To zvuči lakše nego što jest – time je i zamka duhovnog bypassa veća. Ako se dovoljno dobro uvjerimo da smo nadišli ego i pravimo se da smo prosvjetljeni, možda netko i povjeruje. 🙂
Možda ove gore navedene tvrdnje zvuče kao da su činjenice. Mi to ne znamo. Mi ne znamo u konačnom i definitivnom smislu tko smo mi. Mi možemo nagađati, ali i zaključiti iz učenja velikih mistika i svetaca. Dok svatko od nas ne prođe vlastito iskustvo spoznaje, dotle možemo smatrati da nemamo pojma tko smo i što smo. Trenutačni koncenzus ide u smjeru prosvjetljenja, jer sve više osoba doživljava taj fenomen.
A prosvjetljenje doista nije ništa novo, svako drevno i religijsko učenje inačica je puta do oslobođenja od patnje, a patnja proizlazi iz identifikacije s egom. To je poučavao Buddha, jednako kao i Krist. Nije čudno da se mnogi od nas žele čim prije probuditi, ali ne shvaćajući da prestanak patnje nije isto kao sreća i ostvarenje želja. Mi bismo željeli i ovce i novce, to je naša ljudska priroda. Želimo se probuditi, ali i dalje biti bolji i posebniji od drugih, i dalje uživati u radostima materijalnog svijeta, ali bez one patnje koju ta materija prouzrokuje. A to ne ide baš tako.
Nitko od nas (osim, valjda, rijetkih odabranih jedinki) ne može biti isključivo duhovan u ovom svijetu. Jed McKenna razlikuje one koji se se probudili od onih koji su postali zreli. U principu, on naglašava, buđenje ne donosi ništa, a dolazi s velikom cijenom. Za većinu ljudi na svijetu ta cijena je prevelika i dovoljno je biti zreo. No, ne brinite se, nije lako postati ni zreo. 😉
Biti zreo znači reagirati na realnu situaciju, a ne na unutarnja uvjerenja i iskrivljena viđenja svijeta. To znači razumijeti sebe i čuti svoje autentične impulse, i izražavati se autentično s onime što doista vjerujemo, ili želimo vjerovati. Ali na teritoriju sazrijevanja ipak imamo malu pomoć – zove se: psihologija.
Ukratko, ako imate želja, ili ako i najmanje razmišljate o ishodu svojeg djelovanja, ili ako osjetite ljubomoru prema nekome, ili se u jednom trenutku potapšate po ramenu u usporedbi s nekim tko ima manje znanja ili sposobnosti od vas – možete s vrlo velikom sigurnošću ustvrditi da se niste probudili. I dok čekate da vam neki guru da tajnu formulu za buđenje, možda je najbolje da se ipak malo pozabavite sami sa sobom.
Psihologija je fenomenalna i fascinantna. Iako vjerujem da je život san i da je ego izmišljotina, fascinantno je proučavati ljudski um. Većinu vremena niti znamo tko smo, niti zašto se ponašamo kako se ponašamo. Često govorimo jedno, radimo drugo, a mislimo treće. Nekad mislimo u isto vrijeme sasvim oprečne stvari. U nama živi nekih 20 osoba koje nam redovito daju proturječne upute. Vičemo sami na sebe, vređamo se, a ujedno mislimo kako smo bolji od drugih. Možemo se gledati u ogledalo i uopće se ne vidjeti. Možemo definirati fobije, panike, ljubav, gnjev, tugu, očaj i nijanse još stotina drugih emocija, a da ne znamo kako se u određenom trenutku osjećamo.
Kroz psihologiju upoznajemo taj skup obrazaca, ideja i uvjerenja koji zovemo ego, kako bismo shvatili da to nismo mi i da sva uvjerenja koja smo ikada imali o sebi možemo promijeniti, a time promijeniti i naš “ego”, a time promijeniti i naš život. Nema ništa loše u mijenjanju i poboljšavanju svog života, nema ništa lošega u željama i preferencama. Ne moramo “prevazići” ego kako bismo bili sretniji, možemo promijeniti ono u nama što nas čini mizernima i prestati reagirati na svaki šum kao da se cijeli svijet urotio protiv nas.
A ni to bogme nije mala stvar.
STRAST 4:
Zdravlje.
Čini se da danas i ptice na grani pjevaju o vezi između duha i tijela, samo medicina i dalje kaska s tom spoznajom. Sramota je da i dan danas doktori prilikom dijagnostike ili liječenja ne pitaju svoje pacijente o njihovim brigama i načinu života i prehrane. Još me više čudi je da većina pacijenata i dalje smatra da je to u redu i slušaju ponizno doktore, ne mareći za svoju ulogu u zdravlju, tim više što dostupnost zdravstvene skrbi postaje sve upitnija.
Nakon 30 godina života sa SLE-om (Sistemsku lupus eritematodes) još uvijek slušam jedno te istu pokvarenu ploču po ordinacijama. Medicina kao juri brzinom svjetlosti u budućnost, ali meni se čini da juri u PM i sve više se udaljava od čovjeka. Čitala sam isječke iz knjige onog (psiho)bolesnika transhumanista Hararija u kojoj objašnjava kako ćemo 24 sata biti spojeni na mrežu i kako će AI očitavati i najmanje znakove poremećaja u organizmu. Kaže da je “mali nedostatak” taj što nikada nećemo smjeti biti “offline” (nedajbože da u tom trenutku naraste tlak).
Možda medicina danas može uočiti nakupinu bolesnih stanica veličine nekoliko nanomilimetara, ali još uvijek nema blage veze o tome kako točno duh/psiha utiču na tijelo i zašto se tih par stanica razboljelo. Za 95% bolesti ne znaju ni uzrok ni lijek. U novije vrijeme su se pojavile grane medicine koje se bave somatikom i utjecajem mozga na tijelo (neuroendokrinologija i sl.), ali dok vjerujemo da je svijest nus-proizvod mozga, bojim se da nećemo daleko stići s time. Osim psihe (uvjerenja i pogledi na svijet) koja utječe na tijelo, tu su i razni toksini, način života, prehrana, samosvijest i ostale tričarije kojima se medicina ne zamara. Više ih zanima rezolucija kamere ili kemijski spoj neke najnovije tablete.
Zato, sretno svakome tko pokuša svoju bolest liječiti u ordinaciji doktora medicine i specijalista. Iz dugačkog i bogatog iskustva sakupljenog u 30 godina s apsolutnom sigurnošću vam mogu reći da vas doktori ne mogu izliječiti. Doktori suzbijaju simptome, oni ne liječe bolesti. To je činjenica koju svatko, baš svatko, tko ima ikakvu bolest (a da nije slomljen prst) mora shvatiti i prihvatiti. Tek kad ste to prihvatili, možete početi razmišljati o liječenju. Na mene su se doktori derali, vređali su me, prijetili su mi, a na žalost slična podrška je stigla i od moje obitelji. Nakon puno bolnih godina života, shvatila sam da svi oni reagiraju u najboljoj namjeri – žele me prisiliti da učinim nešto u što ONI vjeruju da će mi pomoći. Oni mi doista žele pomoći. Put u pakao popločen je dobrim namjerama.
Danas, ako naiđem na nekog doktora (danas se to puno rjeđe dešava) koji na mene povisi glas ili koji me smatra debilom i misli da ne znam ništa ni o sebi ni o životu, jednostavno izađem iz ordinacije i nikad se ne vratim. Vrijeme zastrašivanja je iza mene. Danas ja odlučujem što će biti sa mnom, kroz godine i godine zastrašivanja i vređanja, naučila sam se nositi s posljedicama svojih odluka. Bile one dobre ili loše. A to je apsolutni horor i od toga bježimo glavom bez obzira! TI budi odgovoran za moj život, TI mi reci šta da radim, TI budi kriv za posljedice na mom tijelu. A škola života kaže da je svatko od nas odgovoran za sebe i čim prije shvatimo da nitko osim nas samih ne može znati kako se osjećamo i nitko osim nas samih ne može preuzeti odgovornost za naš život, brže ćemo vidjeti napredak. Puno više razumijevanja, intuicije, introspekcije i hrabrosti je potrebno da se ne bi uzela prepisana tableta, nego da bi se uzela prepisana tableta.
Isprobala sam sve specijaliste i stručnjake, isprobala sam sve alternativne metode liječenja, isprobala sam sve magične lijekove i dodatke, isprobala sam sve duhovne tehnike, bila desetljećima u terapiji, i isprobala apsolutno sve moguće načine prehrane. Provela sam stotine i stotine sati na Internetu proučavajući razne studije, terapije i metode. Možda me to ne čini doktorom i specijalistom, ali zasigurno znam o toj bolesti više nego bilo koji doktor. I našla sam miks koji meni odgovara. I da, kroz život je bilo padova, ali sam i dalje uvjerena milijardu posto, da sam onda na samom početku poslušala što su mi doktori rekli (između ostalog rekli su mi da neću poživjeti dulje od 10 godina), vjerojatno danas ne bi bila ovdje.
Zato je to još jedna od mojih strasti, možda ju nisam birala, ali sam ju prihvatila.
STRAST 5:
Aktualno
Prije korona-krize živjela sam u uvjerenju kako tamo negdje preko granice postoje odgovori na pitanja na koje naš primitivni narod nije u stanju odgovoriti i nadala sam se da će ulaskom Hrvatske u EU dašak civiliziranog svijeta doći i do nas. Kriza je uvelike promijenila moje mišljenje o svemu tome i dovela me do zaključka da je moj povratak u Hrvatsku bila najbolja stvar koju sam ikad napravila – Hrvatska je najbolja od svih najgorih zemalja.
Ne pada mi na pamet više ići živjeti izvan Hrvatske, ali ne zato što sam veliki Hrvat, nego se nadam da me ovdje neće nitko naći 😉 vani je još veća zaglupljenost i teror, samo mi to ne znamo jer se propaganda pobrinula da se bavimo totalno nebitnim stvarima. Nadam se da u mojim riječima osjećate velike doze prijezira prema propagandi, globalizmu i totalitarizmu. Dobro. Takvi će biti i postovi koji će se baviti tim stvarima.
Za mene je kasno, nadam se da će se mladi na vrijeme probuditi. Iako mislim da su njih oteli vanzemaljci sa svemirskih brodova Facebook i TikTok.