U ovom postu ću se malo dublje pozabaviti empatijom – što ona znači, kad je „bolesna“, zašto nastaje, čemu služi i kako vas ona može osloboditi.
Iako možete naići na tisuće članaka o tome kako se potrebno brinuti se za sebe, postavljati granice i kako treba sebe staviti na prvo mjesto, ne vjerujem da ste naišli na puno članaka koji na bilo koji način odgovaraju na pitanje: kako? Osim nekoliko trić-truć floskula o tome kako trebamo sebi biti bitni i razviti samopouzdanje, a i otići koji put na masažu, izostaje bilo kakvo konkretnije objašnjenje o tome što se uistinu dešava kad dobrovoljno podvlačimo leđa drugim ljudima.
Možete do mile volje biti svjesni da imate problem s pretjeranom empatijom, ali to nikada nećete razriješiti vanjskim čimbenicima – promjenom ljudi oko sebe, nasilnim postavljanjem granica, izražavanjem „negativnih“ emocija – ili bilo kakvom promjenom ponašanja. Empatija je unutarnji „problem“, i tu se mora tražiti odgovor.
No, zašto bi empatija uopće bila problem, a kamoli bolest? Empatija je sposobnost koja nas čini ljudima. Da nemamo empatije bili bismo psihopatsko čovječanstvo, gdje bi svi sve ubijali i ugrožavali bez grižnje savjesti. Ne bi imali osjećaj da smo nekog povrijedili i sumnjam da bi bilo kakvi odnosi mogli biti mogući. Ljubav, empatija, milost, briga za drugoga – naše su osnovne karakteristike kao ljudi i duhovnih bića. Čini se da su svijet preuzeli psihopati i da srljamo u sveopći rat, zašto bi, pobogu, htjeli iskorijeniti empatiju?
Stvar je u definiciji empatije i načinu na koji pristupamo našem materijalističkom pogledu na svijet. Vjerujemo stoljećima da smo materija i da vrijedi pravilo preživljavanja najsposobnijih. Naročito u poslovnom svijetu smatra se da emocije treba staviti sa strane i da su „slabići“ (nesigurni, osjećajni i empatični) tepih za gaženje, jer „to je samo posao“. Ne jedanput sam čula opomene da se „previše smijem“, da „previše osobno shvaćam stvari“ i da „na poslu nema mjesta emocijama“. Znam ljude koji idu na wc na poslu plakati, koji piju tablete za smirenje da umrtve emocije i one koji uzimaju bolovanje da se jedan dan dobro isplaču, i tu uključujem sebe.
To isključivanje empatije u svijetu u kojem jači preživljava stavilo je empatiju i osjećajnost na loš glas, a time i način na koji se pristupa „problemu“ empatije. Zato ćete naići na savjete o tome kako se izboriti na poslu i kako „postaviti granice“ i „biti asertivan“ – sve pojmovi od kojih mi se, iskreno, povraća. Biti „asertivan“ na poslu uglavnom znači biti entuzijastičan oko nečeg što ti je u osnovi besmisleno. A „postaviti granice“ znači biti prema drugome bezobrazniji nego je ovaj prema tebi. I to sve skupa nikako ne može završiti dobro. Ali, kao i sve u ovom izopačenom svijetu, i dalje je to mainstream savjet za poslovnu uspješnost.
Dakle, ako očekujete od mene da vam dam savjet o tome kako se „postaviti na šefa“, „kako uzeti dan za sebe“, ili „kako muža poslati u onu stvar bez grižnje savjesti“, na krivom ste mjestu. Ali ako vam se izjave da granice uopće ne postoje, da je to mentalni konstrukt, da je empatija vaše prirodno stanje i da jedina empatija koju trebate osloboditi je ona prema vama samima, čine imalo istinite, onda je ovo post za vas.
Kao prvo, moramo raščistiti tko je empatičan i prema kome, i koliko osoba živi u vama. Onda možemo pričati o tome čija je empatija dobra, a čija je bolesna. Kad otkrijete tko ste (što vam isto nitko nikad vjerojatno nije objasnio) neće vam biti potrebne ni granice, ni kontroliranje emocija ni suzdržavanje od empatije, jedino što će vam trebati je nova paradigma, a možda i promjena posla : ).
U prethodnim postovima sam se malo dotakla našeg duhovnog bića, ali mi se tema empatije učinila jako dobrom za dublji ulaz u temu. Možda zato što mi je upravo ta tema omogućila istinski pronalazak sebe same.
I ako vam se ova prethodna rečenica čini sasvim normalna i niste primijetili ništa neobično u konstrukciji rečenice, onda vjerojatno prihvaćate – iako potpuno nesvjesno – da tu postoji više osoba i jedna treba pronaći drugu. : )
Tko tu koga pronalazi i tko se izgubio?
Ovo je osnovno pitanje za bilo kakvo buđenje i osvješćivanje naše istinske prirode. Svi veliki duhovni učitelji zapravo su počeli od ovakve, ili slične, rečenice. Eckhart Tolle kaže da je njegovo buđenje započelo kad je pomislio „ne mogu živjeti sam sa sobom“.
No, vratimo se na temu empatije i tko tu suosjeća za koga.
Postoji jedan dio vas (zapravo je to cijeli dio vas) koji iznutra gleda sve što se dešava. I onda postoji jedan dio vas (koji zapravo ne postoji kao entitet) koji gleda samo na van i ne želi gledati unutra. Prvi korak je pogledati unutra – prema onome koji gleda iznutra : ). Ta mala istina mnogima promiče, jer „gledanje unutra“ vide kao razmišljanje o samom sebi i ruminiranje o svemu što je u životu pošlo po zlu.
Trebale su mi godine i godine da shvatim što znači meditirati i „smiriti misli“. Što znači „pustiti misli da prolaze kao oblaci“, što znači osvijestiti dah i čemu to služi. Možete provesti desetljeća „meditirajući“, a da ne skužite da, zapravo, razmišljate, a ne meditirate.
Također, postoji i nešto što se zove „kontemplacija“ – što opet mnogi shvaćaju kao razmišljanje o samom sebi, što je točno, ali je sebe koji o sebi razmišlja onaj krivi.
Meditacija započinje tako da se pažnja okrene prema unutra i da se osvijeste sve senzacije, disanje, energija – odnosno osjećaj bivanja, a kontemplacija započinje jednim jedinim važnim pitanjem – tko je taj koji vidi sve što se iznutra dešava (drugim riječima, tko sam „ja“)?
Jednom kad osvijestite da postojite i da ste svjesni da postojite (bivanje), možete početi – nepristrano – promatrati što se u tijelu dešava. Prvo senzacije, osjete, disanje, energiju, puls, osjećaj prostora, a onda možete početi gledati što se točno dešava (emocije, misli, senzacije). Vi ste taj koji gleda. Ne onaj koji je „gledan“ (vi gledate emocije, niste te emocije).
Slijedeća stvar koju morate napraviti – morate, bez toga ne ide ništa – je, koliko god možete – dopustiti svim emocijama, senzacijama, pa čak i mislima, da budu takve kakve jesu. Da vidite svoje emocije, da vidite otpore, da vidite nelagodu, da vidite prazninu…i da ne poduzimate ništa da to promijenite, niti da u sebi to osuđujete. Taj proces se zove prihvaćanje ili dopuštanje (eng. allowing). Bez toga ne ide ništa. U osnovi se prihvaćanje svega što se dešava zove život, a odbijanje svega što se dešava – patnja. Cijela naša patnja proizlazi iz odbijanja svega – događaja, emocija, ljudi, nas samih, s-v-e-g-a.
Ja ću se sad zadržati samo na temi empatije, ali ovaj proces se može primijeniti na apsolutno svaku senzaciju, osjećaj, temu i problem.
Što je empatija?
To je sposobnost čovjeka da osjeti patnju ili bilo koju emociju druge osobe. Prirodni poriv u čovjeku je da ako druga osoba pati, da joj tu patnju pokuša olakšati. Ako ju ne može olakšati, onda može svojom prisutnošću toj osobi pružiti podršku, osjećaj sigurnosti i prihvaćanja. Također, empatija je sposobnost prepoznavanja tuđih potreba, bez da drugi to izrazi, kao što je glad, samoća ili bol (tzv. neverbalna komunikacija).
Što je bolesna empatija?
Empatija je dio emocionalne inteligencije, i kaže se da ju neki imaju razvijeniju od drugih. Netko tko ima „jako razvijenu“ empatiju, danas zvan „empat“ ili „visoko-osjećajna osoba“, maltene može čitati drugu osobu u najsitniji detalj. Kao da čita misli, osjeća tuđu energiju i čak preuzima tuđu energiju na sebe (da olakša drugoj osobi). Ako ne vidite problem u tome, vjerojatno i vi imate problema s „bolesnom“ empatijom. To nije osoba kojoj se treba diviti zbog njezine izuzetne sposobnosti, to je osoba koju pothitno treba osvijestiti. Naročito ako ta osoba sama to doživljava kao problem, ali se ne može protiv toga „boriti“. Kao da je empatija jača od nje i ugrožava ju. Želi se „izboriti“ za sebe i prestati se moriti tuđim brigama, ali tu je uvijek netko oko koga treba brinuti i čije potrebe treba zbrinuti. Za svoje potrebe obično nemaju vremena i „nisu tako bitne“, to su „snažne“ osobe, koje „nose“ druge, i još se i same za sebe brinu (financijski i egzistencijalno, ali ne i emotivno).
Najvažniji znak i simptom bolesne empatije je prečesti i prejaki osjećaj grižnje savjesti (ili srama). To uključuje konstantno ispričavanje, objašnjavanje i moljenje za razumijevanje. Briga za sebe zapravo je dragocjeno vrijeme koje se može potrošiti u zbrinjavanje drugih ili preživljavanje i kontroliranje. Empati osjećaju i lagani boost kad ih se pita za pomoć ili kad se pojavi neka drama, svoju vrijednost vide u tome da drugima pomažu i cijelu situaciju si tako i opravdavaju. Njihova je misija da pomažu drugima (u najboljem slučaju) ili da budu žrtva (u češćem slučaju).
Zašto uopće dođe do toga da empatija samoj osobi postane problem koji ju nerijetko oslabi ili oboli? Zašto osoba koja je previše empatična ne može samu sebe zaustaviti i početi se brinuti za sebe? Opet, tko se tu ne brine za koga, i zašto?
Bolesna empatija, kao i svaki drugi „poremećaj“, nastaje rano u djetinjstvu.
Oh, zašto svi govore o tom ranom djetinjstvu i zašto pobogu nitko nikad ne da nikakvo konkretno rješenje!!?? : ))
Najočiglednija stvar, koju svi naprave kad vide da imaju problem, i koja ne donosi nikakvo razrješenje je – psihoterapija. Možete dvjesto tisuća godina analizirati svoju situaciju, ja vam mogu reći da su vaši roditelji bili narcisoidni, da se nisu brinuli za vas ili da su vaše emocije i potrebe bile zanemarene. Ali ni nakon dvadeset godina pričanja o tome, vama neće biti lakše. Dapače, možda će vam biti i gore.
Odgovor leži u tome da se psihoterapija bavi onom “osobom“ koja uopće ne postoji. Postojite vi, to je jasno kao dan, osjećate da postojite, ali ti obrasci, emocije, porivi i senzacije – za koje mislite da su isto vi – nisu! To su neke emocije, obrasci i uvjerenja s kojima ste se identificirali. Vi kažete da ste bijesni ili tužni, ali niste vi to, vi to tako interpretirate.
Osim dopuštanja (allowing), postoji još jedan pojam koji apsolutno morate svladati. A to je – potreba za sigurnošću.
Potreba da budemo sigurni u djetinjstvu (ali i ostatak života) je top prioritet za naš energetski sustav. Mi, kao mi, uopće ne postojimo prvih nekoliko godina. Naš „identitet“ ne postoji. Zato mi ne možemo riječima razriješiti nešto što se dogodilo dvije godine nakon našeg rođenja. Zamislite samo, vi ste potpuno bespomoćni, ne postojite, doslovno nemate „ja“, nalazite se negdje s nekim potrebama i samo gledate okolo i vrištite jer ne znate što vam se dešava. Vaš energetski sustav radi 300 na sat, mapira okolinu i ljude oko vas. U potpunosti, ali apsolutnoj potpunosti vi ćete o tim ljudima ovisiti do svoje neke 20. godine. Vi nemate pojma tko ste niti što želite, imate samo prirodne nagone da se izrazite, da istražujete i da se povezujete. Vaši roditelji, zločinci kakvi jesu : ) šalim se, naravno, ali to je nekad naše mišljenje o njima jer mislimo da su nas namjerno zaj…., vas doslovno dresiraju. I to najbolje što znaju. Znaju što je opasno, a što nije, zabranjuju nam sve moguće, i često smo im ogroman teret i moraju se brinuti o nama i kad su umorni i iscrpljeni. Kad naučite da je peć vruća i da glava boli kad ju udariš u stol, počinje druga vrsta dresure. Na vaše „ne“ dobijete kaznu, na vaše inzistiranje dobijete pljusku, na vaše odbijanje dobijete ignoriranje, na vaše potrebe, koje se ne tiču hrane, dobijete ismijavanje. I tako kroz godine i godine, dane i sate, vi učite što je u redu, a što nije u redu (za vaše roditelje). Vi ne poznajete drugi svijet, niti vaš organizam poznaje drugi svijet. Za vas je to realnost. Za vas je to „svijet“. Kad kažete da je „svijet takav i takav“, zapravo opisujete kakav je vaš svijet bio! Vaš organizam, živčani sustav, dok još niste znali tko ste, napravio je zaključke, pretpostavke, učio je (bio je dresiran), pamtio je situacije, a sve s jednim jedinim ciljem – da vi preživite.
I evo vas, preživjeli ste, i imate neke pretpostavke i uvjerenja o životu, i na temelju toga živite cijeli svoj život i mislite da ste to vi.
Ako ste razvili pretjeranu empatiju, to samo znači da su u vašem okruženju bile osobe koje su zahtijevale ogromnu pažnju i bile su jako potrebite. To mogu biti narcisoidne ličnosti, ali i psihopati ili bilo koje ličnosti koje nisu imale empatije za vas, nego su smatrali da su njihove potrebe i želje bitnije od vaših. Vrlo vjerojatno su vas strogo kažnjavali kad ste se suprotstavljali, izgovarali svoje mišljenje ili kritike, i često vas emocionalno odbijali, dajući vam do znanja da ste loši kad niste poslušni i kad vam njihove potrebe nisu važne. Toliko ste bili fokusirani na njihove potrebe (odnosno vaše preživljavanje), da ste počeli čitati svaki mig, uzdah, pogled – postali ste bolesno empatični. Naravno, kad je sva pažnja bila usmjerena na njih, kad su bili uvijek u pravu i kad su imali moć nad vama, onda su vaši roditelji bili zadovoljni vama i dobivali ste nagradu (uvjetovanu ljubav = sigurnost). Vama su vaši roditelji bogovi, i to nema nikakve veze s mozgom, doslovno. Vama je to upisano u energetski sustav. Ono što su vam govorili o vama i svijetu, i kako je vaše okruženje izgledalo, za vas je to istina. Kroz godine, kako se sustav sve više i bolje nosio s okruženjem, obrasci i pretpostavke su se počeli oblikovati u uvjerenja. Počeo se stvarati identitet. Na primjer, razvili ste energetsku pretpostavku: „ako tražim za sebe, bit ću kažnjen“ (uvijek na kraju pretpostavke dodajte neku inačicu umiranja npr. bit ću odbačen i umrijet ću; ne mogu preživjeti sam;…). S obzirom da je roditelj bog koji je uvijek u pravu, onda ova pretpostavka postaje s vremenom uvjerenje: „tražiti za sebe je loše, nikad neću tražiti za sebe, uvijek ću se brinuti za druge“, ili skraćeno „ja sam empat“ ili „volim pomagati drugima“.
Uvjerenje je energetska pretpostavka koja se dovoljno puta potvrdila da je postala „istina“ i time postala dio identiteta. Kad netko kaže da „voli pomagati“ to je isto kao da je rekao „ja sam loša osoba kad tražim za sebe (a to je neprihvatljivo)“.
I zato, ako sebe gazite i imate grižnju savjesti ako se ne podastrete kao otirač pred nekoga, znajte samo da to niste vi, da ste samo tako izdresirani, a činjenica da imate otpor protiv mijenjanja tog obrasca, samo znači da se vaš sustav boji da će umrijeti. Jer ako dovoljno duboko gledate, vidjet ćete da se bojite da ćete biti kažnjeni ako se ne brinete za druge. A to je sasvim neka druga priča, sasvim neka druga vrsta empatije. Ona bolesna.
Ako dovoljno dugo tako živite, počet ćete se razbolijevati. Ne zato što vas je snašla kazna za nešto, nego zato što je to simptom vašeg pravog Ja. Kako da vas oslobodi, ako vi ne znate ni da postoji? Vaša priroda je da budete otvoreni, empatični, slobodni, da istražujete, da budete kreativni. To je život sâm. Želite biti slobodni, a ograničeni ste svojim vjerovanjima. Vaše pravo Ja, ona neidentificirana svijest koja ste bili kad ste se rodili, zove vas nazad. Sad znate preživjeti, znate pravila igre, a sad vas zove da budete slobodni.
Vaše pravo Ja nema nikakvih osobnih interesa i planova. Vaše pravo Ja živi tijek života i prihvaća sve što dolazi i koristi vaše tijelo za iskustva i rast. U konačnici, to vaše pravo Ja je i moje pravo Ja i svačije pravo Ja. To se misli kad se kaže da smo svi jedno, svi isti. Jer jesmo. Naša esencija je ista.
Znam, znam, ako niste upoznati s tim konceptom, zvučat će vam kao znanstvena fantastika. Potrebno je neko vrijeme i nešto truda da bi se s tim konceptom mogli uopće upoznati.* Ali ako niste do sada, samo probajte provjeriti istinitost tog učenja.
Kad vas ulovi neka emocija, svejedno koja, tuga, grižnja savjesti, bijes… samo sjednite, zatvorite oči i sve što trebate napraviti je:
- Dopustiti sve da bude kako je – bez uplitanja, bez analiziranja – gledate energiju, osjećate i bijes, i otpor bijesu, i želju za slobodom, ili neku fizičku bol – sve u isto vrijeme. Ništa ne osuđujete, ništa ne želite promijeniti – prihvaćate sve u potpunosti. Ne filozofirate i ne razmišljate o emocijama, samo promatrate energiju emocija.
- Osvijestite da ste vi onaj koji promatra – dišite i osvijestite da ste vi svijest, to bivanje, bivstvo koje promatra, koje gleda to iznutra i ne osuđuje. Dozvolite si postojanje svega i budite svjesni da ste svjesni.
- Osjetite i otpor – i dozvolite mu da bude prisutan. Otpor na emociju ili ideju je vaš sigurnosni sustav! Dozvolite mu da kaže što ima, dopustite mu da bude, čuvao vas je cijeli život, zahvalite mu.
Već kroz ove riječi možete osjetiti olakšanje. Prestanite se boriti sami sa sobom i sa svijetom (jer svijet je isto odraz vas samih). Dopustite si da budete svaka ta emocija, ne osuđujte se zbog ničega što se pojavi. To znači prihvatiti se, to znači imati empatije za sebe, to znači razumjeti se i biti uz sebe. To vam je trebalo, da netko bude uz vas i da vas voli i prihvaća bezuvjetno. Tako se učite to raditi za sebe. Pa što se može dogoditi? Jel si možete dozvoliti da budete bijesni i da imate otpor tome? Možete li si dozvoliti da želite nešto za sebe i otpor i prema tome? Možete li osjetiti da želite zadaviti nekoga, da vam bijes ključa iznad glave i da kažete sebi – u redu je, smiješ biti tu! I da osjetite ljubav i da to bude ok. I strah. Jel osjećate koliko olakšanja nastaje? Osjetit ćete kako se ta energija stišava. Možda se pojavi nešto novo, možda ne. Budite s osjećajem bivanja i svijesti. Zahvalite sebi, tijelu, Bogu i kome god želite. Ne morate na nikoga vrištati, morate samo sebi dozvoliti da budete bijesni.
Da li vidite da nema granica? I da granice nisu potrebne? Vi ne trebate postavljati granice drugima, trebate maknuti granice prema sebi. Vi sebi ništa ne dozvoljavate i sve poričete. Vi sebe kažnjavate. Vi sebe vrijeđate. Odbijate. Ignorirate. Vi sebe ograničavate!
Kad sve to prihvatite i kad shvatite da je hrpa toga samo rezultat neke daleke priče, da to niste vi, počet ćete razumijevati kako stvari funkcioniraju. Počet će te vrlo polako shvaćati što želite, počet ćete se prisjećati svojih snova, želja, kreativnosti – da, naravno, otpor će tu biti stalno! Pa dresirani ste tako. I hvala mu. Nek bude. Ipak probajte ići malo za svojom željom, snom, kreativnošću. Možda ćete napokon skupiti hrabrosti reći ne nekom odnosu, ili promijeniti posao, ili ćete automatski bez da ste svjesni odjednom postaviti neku granicu. Ulovit ćete se da mislite neko uvjerenje i postat će vam nelogično, glupo, smiješno. Jer kad znate tko ste, sve se drugo samo riješi od sebe. Onda kormilo ne drži vaša dresura, nego vi. Onaj drugi sebe ne postoji. To ste samo vi samog sebe ograničavali 😉
Sva uvjerenja su lažna, sve pretpostavke su lažne, svijet koji vidite nije „stvarni“ svijet nego slika svijeta koju ste stvorili. Samo priča. Vi niste taj glavni glumac za kojeg cijeli život mislite da jeste.
Ne brinite, kad spoznate sebe i otpustite granice prema sebi, nećete se pretvoriti u ne-empatičnog psihopatu – pretvorit ćete se u čistu dobrotu, kreativnost, ljubav, rast, radost, prihvaćanje, brigu za drugoga i mir – jer to jeste upravo vi. Zdrava empatija prepoznaje kad netko pati, ali isto tako prepoznaje kad netko ne želi pomoć, kad netko iskorištava, kad netko nije tražio pomoć, zna kada i kako nekome najbolje može pomoći i pritom ne traži ništa za sebe.
I da, da ne zaboravim napomenuti. Desetljećima ste dresirani i živite u istom svijetu i uvjerenjima, ne očekujte da će vaš živčani sustav spustiti gard. Svakodnevna vježba meditacije, introspekcija, prihvaćanje, i dobrota prema sebi s vremenom će donijeti rezultate. Vi ne mijenjate svoja uvjerenja, vi ih brišete. Ne radite bolju verziju sebe nego se prisjećate pravog Ja. Ne želite se bolje osjećati, želite biti slobodni.
A da je to lagano, svi bi to radili 😉
*radi se o „non-duality“ učenju.
