Ovo je vrlo dugačak i opširan post o lupusu kojeg sam jako dugo osmišljavala. Htjela sam zanimljivo i jasno dati informacije i zaključke koje sam sakupila kroz tridesetogodišnje iskustvo, a za koje bi voljela da sam i sama imala na samom početku. Ovo je moje osobno iskustvo u kojem opisujem metode koje su meni pomogle da sudjelujem u svojem zdravlju i da sebe kroz istraživanje svih sfera i razina postojanja bolje upoznam. Istražujući kroz desetljeća mehanizme koji se javljaju iza bolesti i isprobavajući na sebi razne postupke, došla sam do zanimljivih zaključaka za koje vjerujem da bi mogli biti od pomoći svima koji se susreću s ovom dijagnozom.
Napomena: Ja nisam doktor i moja namjera nije nikome govoriti što da radi kao i na koji način da se liječi. Ovaj post služi kao izvor dodatnih informacija i ne zamjenjuje liječničku pomoć. Isključivo je moje osobno iskustvo i razmišljanje o ovoj kompleksnoj temi.
Informacije su uobličene u priču su kojoj se isprepliću dogodovštine s informacijama i korisnim savjetima.
Pa krenimo…
****
LUPUS (IN FABULA)
„Lupus in fabula“ ili „mi o vuku…“ – i doista, u mojoj priči se, doslovno, pojavio vuk.
Priča počinje kao hororac/triler s elementima psihološke drame da bi se kasnije razvila u priču putovanja. Sve je započelo davne 1997. godine riječima doktorice imunologije (skraćena verzija): „Imate lupus. Život će Vam biti kratak, a ovo malo vremena što ćete živjeti, bit će u agoniji. A još gore će Vam biti ako me ne budete slušali.“ …I tako je započela moja dugogodišnja ljubavna veza s doktorima i klasičnom medicinom.
Iz njezine ordinacije izašla sam s lošom prognozom (očekivani vijek trajanja 10 ak godina ako budem neposlušna), slomljenom voljom, kutijicom Resochina i terminom za kontrolu.
Info: Resochin (aktivni sastojak chloroquine) je antiparazitik/antimalarik koji se koristi za liječenje malarije. Nevjerojatan preokret u poznavanju lupusa dogodio mi se neočekivano 2020. godine u vrijeme pandemije koronavirusa i blaćenja ovog lijeka po novinama. Na kraju teksta vidite neka moja zapažanja o tome.
*Što će Vam doktori reći o lupusu: „SLE ili sistemski lupus eritematozus je autoimuna neizlječiva bolest vezivnog tkiva.“
*Što će Vam doktori reći o chloroquineu: „To Vam je lijek za malariju i ne znamo kako točno djeluje, ali se pokazalo da smanjuje aktivnost lupusa.“
**Ono što Vam doktori neće reći o lupusu: Da se u podlozi lupusa nalazi alergijska reakcija tipa 3. To je bio najveći „jaw-dropper“ na kojeg sam ikada naišla u svojih 30 godina istraživanja. Činjenica, da se alergijska reakcija nalazi u podlozi lupusa, i drugih autoimunih bolesti, kao što je reumatični artritis, a da ja za to nisam čula nigdje u mainstream materijalima, ne samo da je zapanjujuća, nego je i pravi bezobrazluk. Ako do sada niste čuli za to, smatrajte to možda najvažnijom informacijom koju ćete u ovom tekstu saznati.
**Ono što Vam doktori neće reći o chloroquineu: Da će željeti da ovaj lijek pijete doživotno i da ima nuspojave koje mogu izazvati oštećenja na rožnici oka i time sljepoću. Zapravo, uvjeravat će Vas da je današnja modernija verzija ovog lijeka, koja sadrži hydroxychloroquine, bezopasna. Ipak, slat će Vas svakih 6 mjeseci na očnu kontrolu, koju nemojte ni slučajno zanemariti.
1997. godine svijet je još bio ugodno mjesto za život. Nedostatak Interneta i pametnih telefona onemogućavao mi je pristup vrijednim informacijama, no zahvaljujući tome već tada sam naučila koristiti Univerzalni Internet – ljudi to danas zovu Svemir, Više Ja, Bog, beskonačna svijest, a da nisam ni znala da to koristim. I danas, iako se mi klanjamo g. Guglu, Univerzalni Internet još uvijek bolje radi – na njemu nema Fact Checkinga niti cenzure. Sve što Vam treba za korištenje Univerzalnog Interneta je intuicija, (malo) zdravog razuma i prstohvat vjere.
Svemir od Vas ne očekuje fanatizam niti slijepo vjerovanje – traži da idete za svojom intuicijom i zdravim razumom pratite tragove. Ti tragovi se, kasnije ću saznati, zovu sinkroniciteti.
Jedina alternativa klasičnoj medicini u Hrvatskoj u to doba, za koju sam ja čula, bila je makrobiotika. Kupila sam si prvu Bioveginu knjižicu „Hrana za život“ i upoznala se s elementima makrobiotičke kuhinje i filozofije. Nekako mi je imalo smisla (Univerzalni Internet mi je govorio) da hrana mora imati neke veze s mojim stanjem. S obzirom da sam od 1995. studirala u Beču, pristup informacijama i makrobiotičkoj prehrani bio mi je olakšan i tako je negdje na jesen 1998. na autoputu Beč-Graz pala odluka – „Prelazim na makrobiotiku.“
Bacila sam kutijicu Resochina (ukupno sam uzimala chloroquine oko godinu dana), kupila Shoyu i rižin ocat i bacila se na kuhanje. Taj trenutak označio je početak ostatka mog života.
Ups… – prvi pad
„Pa jel ti imaš išta za jesti u ovom frižideru?“, bio je komentar mog buraza koji me posjetio u Beču sa svojom curom. Iz frižidera su ispadale mrkve, a zelena salata ponosno je zasjedala na gornjoj polici.
„Imam, evo imam brokule, algi, zelja…“, nabrajala sam kotrljajući se od smijeha na njegovu facu.
U međuvremenu sam postala pravi majstor makrobiotičke kuhinje. Svakodnevno sam kuhala uravnotežene obroke i učila nešto novo o hrani i istočnjačkim filozofijama. Opčinio me taj alternativni svijet o kojem do onda ništa nisam čula.
Na zakazanoj kontroli godinu dana kasnije doktorica me je izvijestila da su mi nalazi kompletno čisti. Da nema baš ničega što bi ukazivalo na to da uopće imam bolest, a kamoli da je aktivna. Bio je to uspjeh prve klase.
No, još godinu dana kasnije stvari su izgledale drugačije. Nisam se dobro osjećala, znala sam da nešto ne štima i odlučila sam poslušati savjet jedne prijateljice da se javim doktoru kineske medicine.
Doktor kineske medicine u Beču kod kojeg sam išla završio je, kao jedini Austrijanac, kinesku tradicionalnu medicinu u Kini. Tek se uhodavao u svoju privatnu praksu kad sam postala njegov najbolji (i dugogodišnji) prijatelj 😉
„Isplazite jezik“, jedna je od uputa koju ćete čuti na pregledu doktora kineske medicine. On prvo pregleda sve nalaze, a onda proučava izgled i boju kože lica, pipa puls na zapešću i gleda jezik. Za vrijeme svih tih silnih posjeta govorio je: „bubrezi su Vam opterećeni“ ili „oslabljena Vam je jetra“ ili „fali Vam joda“. Bio je dosta kratak, ali i jasan, i puno sam naučila od njega što sam kasnije sama primjenjivala. Slao me na razne preglede za koje nisam ni znala da postoje i to u posebne laboratorije posvuda po Austriji. Svaki put kad bi došla radio je recepturu tradicionalnih kineskih trava, koju bi pokupila u apoteci u kojoj su radili te mišunge i pila do iduće kontrole. Kroz godine sam se naučila na sve moguće okuse trava koje postoje u Aziji.
Kod doktora kineske medicine sam naučila: podosta o kineskoj tradicionalnoj medicini :D, da su osim hrane dodaci prehrani izuzetno važni za zdravlje, naučila sam koje preglede krvi trebam redovito raditi, a odmah na prvom pregledu mi je rekao: „Morate jesti meso, vaši bubrezi su slabi i treba im proteina, po mogućnosti krvavi odrezak“.
Tada sam shvatila jednu važnu stvar: ja sam mesojed. Kad je on meni spomenuo krvavi odrezak u meni se probudila životinja žedna krvi i mesa. Kao makrobiotičar nisam se usudila jesti meso, ali sam ga potajno sanjala. Kad mi je doktor dao zeleno svjetlo odjurila sam u prvu mesnicu, potrošila bogatstvo za biftek i spekla ga na naglo – krvavo naravno – i jela kao vuk 😉 Tada sam mojem (tadašnjem) peseku rekla: „Žao mi je, ovo je moje“ i to je prvi i zadnji put u životu da nisam svoj obrok podijelila s pesekom.
Iduću godinu stvari su tekle kao po loju dok nisam, protiv svoje volje, saznala da lupus nije jednodimenzionalna bolest koja se liječi samo na fizičkom nivou – otkrila sam, na vrlo bolan način, da stres itekako utiče na aktivnost bolesti. Lekcija 2: stres nije dobar za mene, može izazvati flare.
Završila sam u bolnici s upalom pluća (tipičnom za lupus) i prvi put u životu počela piti kortikosteroide.
Info: eng. „flare“ označava aktivaciju bolesti. Lupus je, kao i mnoge druge bolesti (autoimune ili rak) kronična bolest koja ima svoje aktivne i pasivne faze. Faza kada lupus nije aktivan kaže se da je u remisiji (u tom periodu nalazi ne moraju nužno biti potpuno čisti, ali nema simptoma bolesti). Trenutak kad lupus nešto „aktivira“ da se iz remisije pokrene naziva se „flare“ (prevedeno „baklja“). Triger za flare ovisi od osobe do osobe. Kod mene su se profilirala tri ključna aktivatora: sunce, stres i pojačivači imuniteta. Kod lupusa je imunitet ionako hiperaktivan, pa uzimanje nečega što taj sustav ojačava nikako nije dobro. Echinacea je jedan takav pripravak s kojim ne želite eksperimentirati (matična mliječ i sl. isto tako). Sunce je problematično za sve koji imaju lupus. Ne znam koji mehanizam iza toga stoji, ali aktivno i dugotrajno izlaganje suncu može dovesti i do flare-a i do kožnog lupusa. Stres je broj jedan triger za lupus, i može se pojaviti bilo kada i u bilo kojem obliku.
Info: Diskoidni lupus (ili „kožni“ lupus) razlikuje se od sistemskog utoliko što napada samo kožu. Kaže se da oni koji imaju kožni ne mogu dobiti sistemski, iako mislim osobno da to nije točno. Kod svake osobe lupus se „koncentrira“ na jedno mjesto gdje pokazuje simptome. Tako se nekima manifestira na srcu ili plućima, nekima na bubrezima, no, lupus je sistemska bolest bez obzira gdje se na tijelu manifestira. Mehanizmi iza lupusa su puno kompleksniji od našeg razumijevanja uzroka i posljedice. Uzrok diskoidnog lupusa nalazi se na istom mjestu kao i kod sistemskog, samo ne pokazuje iste simptome.
Napomena: ne vjerujem da je bilo koji način prehrane dobar za sve osobe. To što meni makrobiotika nije odgovarala, ne znači da nekom drugom neće. Nešto što je nekome lijek drugome može biti otrov. Radi se o nepodnošenju određenih namirnica, a to je za svaki organizam drugačije. Zato ćete čuti različita iskustva od različitih osoba. U osnovi ipak uvijek stoji isti mehanizam, i to je ono što je bitno.
Važan info: ono što sam usvojila za vrijeme makrobiotike, a bilo je to prije gotovo 30 godina, je slijedeće: obavezno zauvijek i uvijek izbacite iz prehrane prerađena hidrogenizirana ulja (bilo da ste bolesni ili niste). Nikada poslije te 1998. godine nisam uzela kap takvog ulja i mislim da je to igralo ogromnu ulogu u mom cjelokupnom stanju. Ulja koja se koriste moraju biti hladno prešana i ekstradjevičanska, i to: maslinovo ulje, kokosovo ulje, laneno ulje (samo sirovo na salate), bučino ulje, i ako baš morate koristiti suncokretovo ulje (ili bilo koje biljno ulje) onda obavezno uzmite hladno prešano iz nekog bio dućana.
*Ono što će Vam doktori reći o kortikosteroidima: „To je lijek koji se daje svima koji boluju od autoimunih bolesti i djeluju kao imunosupersivi (smanjuju djelovanje imunološkog sustava). Prema klasičnoj medicini autoimuna bolest se dogodi kad tijelo „poludi“, odnosno kad se imunološki sustav „zbuni“ i počne napadati samog sebe. Terapija se radi tako da se u početku daju visoke doze koje se postepeno smanjuju. Nikada se na svoju ruku ne smije prekidati terapija kortikosteroidima, jer može izazvati suprotan efekt (naglo pogoršanje bolesti).“
**Ono što Vam doktori neće reći o kortikosteroidima: kortikosteroide imamo prirodno u tijelu – nadbubrežna žlijezda izlučuje kortikosteroide u slučaju stresa (i proizvodi adrenalin). Tako da kad počnete uzimati velike doze tijelo je u velikom fiziološkom stresu, postanete hiperaktivni, imate osjećaj da ćete poludjeti, ne možete spavati, i, najgore, otvori Vam se apetit i počnete sakupljati vodu – drugim riječima debljate se i napuhavate. Mene na to nitko nije upozorio, tako da sam mislila da ću poludjeti. Ono što mi je kasnije postalo jasno je da, zapravo, uzimanjem kortikosteroida uzrokujemo upravo ono stanje u tijelu koje nije dobro za nas – stres (fiziološki i psihički). Dugoročni stres može izazvati dijabetes, osteoporozu, zamor nadbubrežne žlijezde i probleme s gotovo svim sustavima u tijelu, pa kortikosteroidi samo ubrzavaju taj učinak. Ako ih morate piti jako (!) pazite na obroke, pijte puno tekućine, i sprječavajte nuspojave dodacima prehrani i pravilnom prehranom.
Vrlo važna napomena: bitna stvar vezana uz kortikosteroide, koju Vam nitko neće reći, je da oni djeluju kao svojevrsna droga. To znači da ako se i skinete s kortikosteroida nakon duljeg perioda uzimanja, doista ćete prolaziti apstinentsku krizu. To izgleda tako da Vam se može vrtjeti u glavi, preznojavate se, imate vrućicu, mučninu i slično. Izuzetno mi je bilo zabavno što me nitko nije na to upozorio, pa sam mjesec dana bila u čistoj agoniji vjerujući da mi se bolest vraća. „Jeeeee gospođo! Pa to Vam je normalno!“ Hvala na ničemu.
Konačni pad
„U redu, nastavite uzimati kortikosteroide kako Vam je propisano, a za svaki slučaj ćemo dodati malo Imurana i Resochina“, doktorica je izgovarala već poznate riječi, čak i nakon što sam se potpuno oporavila i moja bolest više nije bila aktivna.
To je rečenica koja mi je zadala velike glavobolje, a moram priznati i doktorima. Doktori medicine, čast izuzecima, vrlo osobno shvaćaju kad im kažete da ne želite uzimati neki lijek. Bude toliko osobno da dolazi do prepirki pa čak i svađa. Količina uvreda koju dijele kad čuju da se bavite alternativnim metodama prevelika je i nije prikladna za djecu ispod 18 godina.
„Šta Vi misliteeeee, da ljudi u Kini nemaju lupuuusssss“, crvenila se doktorica kad je čula da se fiksam kineskim travama. Da sam joj bila bliže, odalamila bi me.
Ali moja filozofija je bila nešto drugačija. Ponukana nekim njihovim komentarima o „otpisanim pacijentima“ i njihovim prognozama o duljini života, moja logika mi je nalagala slijedeće: ako pijem velike količine tableta (od kojih su sve toksične i imaju teške nuspojave) za „svaki slučaj“, što će se dogoditi kad taj slučaj dođe? Imala sam sreće da reagiram dobro na kortikosteroide, i nisam htjela organizam dodatno opterećivati tabletama koje mogu ozbiljno utjecati na mene. Borila sam se ja i protiv kortikosteroida, ali nisam glupa, ono malo razuma koje imam ipak nečemu služi. Kad je došla voda (u plućima) do grla (doslovno), nisam puno pitala.
Napomena: za „liječenje“ lupusa u medicini koriste samo ova 3 lijeka – antimalarik (Resochin ili sada neki drugi), kortikosteroid (steroid) i Imuran (citostatik). NE POSTOJI ništa drugo. NE POSTOJI drugo mišljenje ili neka alternativa ponuđenim lijekovima. Mislim da možda u Austriji postoje neki ciljani lijekovi, ali svi spadaju u te tri vrste lijekova. Svi doktori svugdje na svijetu koriste ove metode, bilo da su ti doktori „dobri“ ili „loši“. Po meni, „dobar“ doktor gleda sve elemente i kliničku sliku i na temelju toga odlučuje o terapiji. Još bolji doktor uzima želje svojeg pacijenta u obzir. Dakle, važno, ne očekujte da će Vam neki drugi doktor dati nešto drugo.
Info: Imuran (može biti i pod drugim imenom) spada u skupinu lijekova koji se zovu citostatici. Citostatici se koriste obično nakon transplantacija organa, kako organizam ne bi odbacio novi organ. Citostatik je također imunosupresiv samo ima drugačije djelovanje od kortikosteroida (odbacivanje organa dešava se kad imunološki sustav želi odbaciti stranu tvar iz tijela (što je apsolutno prirodna stvar i način zaštite organizma), zbog toga se imunološki sustav mora dobro supresirati da ne dođe do odbacivanja). Stvar s citostaticima je jako škakljiva. Kortikosteroid našem tijelu nije potpuna nepoznanica, pa ga to čini možda boljim izborom. Citostatici pak imaju jako toksično djelovanje. Kad počnete uzimati citostatike slat će Vas svakih pet minuta na kontrolu jetre i bubrega, jer, vjerovali ili ne, uistinu mogu oštetiti organe. Čula sam i priče oko problema sa srcem i uzimanjem citostatika. Sve u svemu, citostatici su jako ozbiljna stvar, i ako Vam tutnu u ruke citostatik, a da prije toga ne naprave genetske preglede i testiranja (da se vidi kako i koliko podnosite) nešto nije u redu. Prije uzimanja citostatika trebalo bi dobro pregledati organizam, testirati i izuzetno redovito pratiti.
Info: pazite i na laboratorije u kojima radite pretrage. Sve je to jako škakljivo. Imunološke pretrage su jako skupe, a stroj za obradu krvi se mora redovito kalibrirati i moraju se koristiti uvijek iste trakice (od istih proizvođača i iste serije). Naše bolnice jednostavno nemaju budžet za to pa se tu svašta kombinira i dolaze svakakvi rezultati prema kojima doktori onda određuju terapiju. Na žalost, privatno raditi imunološke pretrage je jako skupo. O pretragama ću još pisati, ali ovdje sada kratka informacija: ako želite sami provjeriti stanje svoje bolesti (aktivnost) ovo su parametri koje morate izvaditi: ANA, dsDNA, C3 i C4. To su pretrage po kojima se lako može ustvrditi aktivnost bolesti, iako ANA možda čak nije ni nužan. Povišen ANA može značiti puno toga i ako je jednom bio povišen, velika je vjerojatnost da će uvijek biti povišen. Ostale tri vrijednosti su najbitnije. O njima ću još detaljnije pisati malo kasnije.
2003. godine sam se skinula s kortikosteroida i sve do 2007. godine sam se dobro šlepala. Jedno desetljeće od dijagnoze sam preživjela. I iako sam znala da stres igra ulogu u aktivnosti bolesti nisam se time stigla baviti. Bilo je potrebno završiti fakultet i početi raditi. Odselila sam iz Beča u Salzburg gdje sam dobila posao, a život na cesti i u hotelu mi nije omogućio zdravu hranu i bavljenje alternativom. Zapustila sam i odlaske doktoru kineske medicine. Stres je bio toliko snažan, i na poslu i u obitelji, a kvaliteta prehrane tako loša, da sam 2007. godine završila u bolnici u Beču u ozbiljno lošem stanju.
To je bio najteži trenutak u mom životu. Nisam do sada puno rekla o svom privatnom stresu i obiteljskim odnosima, ali dovoljno je reći da sam u toj bolnici u Beču bila sama, i počela sam iščekivati svoj kraj. Imala sam upalu pluća, izljev tekućine u pluća, pericarditis (upalu srčanog mišića) i upalu porebrice, i temperaturu 42. Opraštala sam se sa životom i samo se nadala da neću ostaviti kosti u Austriji.
No, Svemir je imao drugačije planove za mene. Spasile su me velike doze kortikosteroida, velike doze antibiotika i šake tableta protiv bolova. U bolnici sam bila nekoliko puta u periodu od dvanaestog mjeseca 2006. do aprila 2007. U liftu bolnice, na jednom od izlazaka na dvorište sam odlučila da ću otići iz Austrije i nikad se više neću vratiti.
Prava pustolovina tek počinje
„Kakve veze ima što jedeš, to su gluposti“, bila je podrška mog starog kad sam krenula na još jednu avanturu isprobavanja raznih metoda, ovaj puta prehrane po krvnim grupama. Povratak u Hrvatsku je bio lagan, sve ostalo je bilo teško.
Moj stari u životu nije imao problema s nikakvim bolestima, sve do poznih godina kad je dobio dijabetes jer je jeo sve i sva cijeli život. Podrška obitelji se uglavnom svodila na ovo:
„Nemoj se pretvarati da si bolesna“
„Ak si bolesna odi doktoru“
„Samo se praviš da izbjegneš obaveze“
„Razmažena si“.
Oboljeli od lupusa često će Vam reći kako ne izgledaju bolesno,a osjećaju se očajno – i to im stvara najveći problem u poslovnom i privatnom svijetu. Zatrpani lijekovima i onako lijepo bucmasti i popunjeni ne odaju izgled nekog tko je baš tak jako bolestan da bi morao biti pošteđen uobičajenih zadataka. A upravo borba s umorom i bolovima iz dana u dan uzimaju dugoročno velik danak, a oboljeli se nađu u situaciji da se moraju ispričavati za svoje potrebe i slabosti, i sami počinju sumnjati na opravdanost istih.
Kažu kako je kod oboljelog od lupusa bitna i obiteljska potpora. Kod svake bolesti je dobro imati potporu. I iako je to lijepo, ili da se ispravim, bilo bi lijepo da sam imala potporu, no da jesam imala potporu obitelji, do lupusa vjerojatno ne bi ni došlo. Svi koji obole od malignih ili teških bolesti moraju pronaći snagu u sebi. To je i poanta bolesti.
Meni je bilo došlo vrijeme da se obračunam s mojim demonima, pa sam tako 2008. godine krenula u školu za integrativni razvoj. Sve u mom životu je bilo alternativno, pa tako i psihologija koju sam odabrala.
Integrativna terapija se bavi potisnutim emocijama i obrascima, fizičke je prirode i temelji se na radovima Alexandra Reicha i Junga. Učila sam o pojedinim psihološkim tipovima, podsvjesnim obrascima i potisnutim emocijama. U sklopu škole uči se i o energetskom sustavu, rade se iscjeljivanja po metodi Barbare Brennan, a i pleše se. Godišnje se održava četiri intenziva kad bismo se povukli na Sljeme pet dana za redom i energično lupali po strunjačama i vrištali.
Odvrištala sam pune dvije godine i saznala jako puno o sebi i svojim podsvjesnim uvjerenjima i obrascima. Saznala sam da u osnovi imam simbiotsku obranu, da mi je attachment totalno razjeban i da moj stres proizlazi iz međuljudskih odnosa iz moje obitelji. Ideja da bi se moja bolest mogla djelomično temeljiti (ili u potpunosti?) na psihološkim slabostima otvorila je još jedno poglavlje proučavanja i učenja u mom životu, kao i dugogodišnju psihoterapiju.
Ta faza mog života trajala je punih 10 i više godina. Susrela sam se s raznim unutarnjim i vanjskim demonima, raščetvorila sam i sasjeckala kompletnu podsvijest i susrela se s najvećim učiteljem – samom sobom.
Caroline Myss se pojavila na Oprah show na temu lupusa i izjavila osobi, koja je tada bila u studiju, i imala lupus, da je problem u tome da se ona odriče svoje moći i da se bavi svim drugima osim samom sobom i zbog toga gubi energiju. Myss se morala ispričati cjelokupnom gledateljstvu nakon te emisije jer je „uvrijedila ženu rekavši da se tako ozbiljna bolest stavlja u tako jednostavnu kategoriju“ i proglašena je varalicom. Ne znam da li me je više šokiralo što je rekla, ili to što se zbog toga morala ispričati. Negdje u dubini dotakla je moju žicu, koju je kasnije potvrdila i Lousie Hay rekavši da kod lupusa postoji skriveno uvjerenje „radije ću umrijeti nego se zauzeti za sebe“.
„Što to znači – zauzeti se za sebe?“ pitala sam se godinama.
Kao najmlađe (k tome žensko) dijete u obitelji, moj se glas nije smio čuti. Mama kaže da sam bila mirna i povučena, „savršeno dijete“. Ja se ne sjećam većine djetinjstva, ali se sjećam itekako burnih reakcija mog oca. Nikad nisam smjela pustiti svoj glas u strahu od kazne. I tako su svi drugi postali bitniji, tako sam šutila i trpila braću, roditelje, na poslu šefa, „prijatelje“, bez svog glasa, snage, samopoštovanja ili bilo kakvog osjećaja vrijednosti. U osnovi, shvatila sam, moja bolest mi govori: „Ne vrijediš ništa. Ne možeš preživjeti sama. Šuti i trpi.“ A za posljedicu to ima gutanje bijesa, ljutnje i tuge duboko u sebi. Ne zvuči li logično da je autoimuna bolest u prenesenom smislu napad na samog sebe, agresija prema sebi? Moramo pronaći taj bijes koji usmjeravamo prema sebi i otkriti kome je namijenjen.
Meni su se otkrića nizala dan za danom, ali i nakon dugogodišnje terapije nisam se uspijevala izvući. Iako sam osvijestila sve te obrasce i uvjerenja, i dalje sam se vrtjela u istom vrtlogu emocija i strahova. Psihoterapija, koji god smjer, bavi se psihom (logično!). No, psiha je jedna zajebana stvar. Postoji nešto što je ego, i radi se o psihi tog ega, a to je zajebano na n-tu, jer kako ću uskoro saznati, postoji još jedna dimenzija bolesti, a to je duhovna. Lekcija 3: svaka bolest je u samoj osnovi – bolest duha.
Info: Svaka terapija tijelom (npr. integrativna, Gestalt itd) izuzetno je korisna za otkrivanje podsvjesnih obrazaca i uvjerenja i suočavanje s podsviješću. Ovi pravci temelje se na fizičkom radu, odnosno radu na energetskom tijelu, jer su emocije pohranjene u tijelu. Reich je to odlično opisao u svojim knjigama i na temelju strukture i izgleda čovjeka, hvalio se, može ga rasplakati u roku 5 minuta. Meni je u nekim seansama trebalo i puno manje 😉
Calorine Myss je poznati „medical intuitive“ i jako preporučam njezine ranije radove (dostupno je puno njezinih predavanja online) za razumijevanje duhovnog koncepta bolesti.
Info: tema odricanja od sebe pojavit će se opet u obliku „sensibility-a“ kad se dotaknem alergija.
Napomena: Psihoterapija je jako dobra, čak i nezamjenjiva, za učenje i prepoznavanje obrazaca, ali nema nikakvih alata za rješavanje istih. Zato nekad dugogodišnje terapije ne donose napredak, jer se konstantno nešto otkriva i prepoznaje, ali se ništa ne rješava (to je zamka ega kako ga se ne bi otkrilo kao varalicu). Podsvjesni obrasci moraju se riješiti na podsvjesnom, odnosno nadsvjesnom (duhovnom) nivou.
Informacije postaju dostupnije
2007. godine Internet je već bio naveliko u opticaju i od onda počinju moja konkretnija istraživanja o lupusu, iako ću veće napretke u razumijevanju postići tek iza 2017./2018. godine.
Odmah po povratku u Hrvatsku naletjela sam na prehranu po krvnim grupama (ja sam 0, što objašnjava onaj krvoločni ručak/masakr krajem stoljeća) i to je bio prvi put da sam ozbiljno smanjila unos ugljikohidrata. Teorija o krvnim grupama mi je imala jako puno smisla i do dan danas se u određenoj mjeri držim te prehrane (s modifikacijama prema drugim teorijama). Uz tu prehranu tražila sam nekoga tko bi mogao biti moj alternativni doktor i tko bi mogao voditi moj „slučaj“ J
„Ispucao sam sve na Vama“, rekao mi je 2011. godine doktor homeopatije dr. Soltyšik, kojeg sam otkrila negdje 2009. godine. Svojim znanjem, dosljednošću i filozofijom, dr. Soltyšik me oduševio na nekoliko nivoa. S njim sam mogla pričati o energetskim razinama, radu Carlosa Castanede ili o antropozofiji i učenjima Rudolfa Steinera. Kad je rekao da nema više ništa što bi na meni isprobao bila sam jako tužna. Isprobali smo čišćenje od metala, razne prekooceanske tablete i dodatke prehrani. Tužno sam prestala odlaziti k njemu, iako smo još neko vrijeme bili u kontaktu. Kad sam ove godine saznala da je nedavno umro, pogodilo me na najjače, mislila sam da će taj čovjek doživjeti duboku starost.
Bez obzira što sam opet ostala bez alternativne podrške, dobro sam se držala i sama. Od 2007. godine nisam imala nikakvih problema, držala sam se minimalne doze kortikosteroida i prehrane po krvnoj grupi (ali sam još uvijek konzumirala gluten i laktozu). Očigledno sam psihički bila bolje jer se sve skupa držalo na hrpi.
Otkriće saveznika
„Recite, što vadimo?“, najrevolucionarnija je rečenica koju sam čula u proteklih 10 godina.
Privatni laboratoriji koji te ništa ne pitaju, nego za uzvrat samo traže novac, stvoreni su za takve kao što sam ja. Nema tu previše prepucavanja, moljakanja i krivih rezultata. Sve se šalje ekspeditivno u neke njemačke laboratorije gdje to precizni njemački strojevi mjere. Nitko me ne traži uputnicu niti me pita zašto opet nakon mjesec dana vadim imunologiju. Nitko me ne pita što jedem i jesam li uzela moju dozu tableta. Ne vrijeđaju me ako izvadim neku nepotrebnu vrijednost, a i nema čekanja. Ne moram tri puta presjedati u jutarnjoj zagrebačkoj vrevi niti ustajati u pol 2 ujutro kako bi stigla dobiti broj. Igle su puno ugodnije, a tete koje vade krv – nježnije. Ako to nije napredak 21. stoljeća, onda ne znam što jest!
Prva takva usluga koju sam s ponosom kupila bilo je testiranje na intoleranciju, negdje krajem 2013. godine.
Oko testa na intoleranciju vode se razne bitke po Internetu. Kažu da je to ovisno o trenutku, da se to mijenja, da to nema veze s mozgom – općenito ono što doktori kažu kad se pojavi neka alternativa njihovim sadističkim metodama.
Crtica: doktori će Vas uredno zastrašivati ako im kažete da ste izbacili neku grupu namirnica. Reći će da je to opasno. Brrr bojim se. Izbacivanje grupa namirnica uopće nije opasno, dapače, poželjno je, a u nekim slučajevima i obavezno. Bitno je unijeti sve potrebne nutrijente, a to se može i bez određenih grupa namirnica.
Moj test intolerancije izbacio je točno ono što sam i sumnjala. Za krvnu grupu 0 kaže se da ne bi smjeli jesti gluten i da bi trebali smanjiti žitarice – točno to je moj test i pokazao. U crvenom su bili pšenica i ječam (raž, zanimljivo, nije), kravlje mlijeko (laktoza), soja, jaja i neke mahunarke. Svo meso, povrće i voće zelenili su se kao voćka poslije kiše.
I tako, nakon pomnog planiranja i odlučivanja, točno prije deset godina bio je zadnji dan da sam pojela bilo što, što sadrži gluten. Oko laktoze je bilo još natezanja, ali i to sam na koncu izbacila. Od tog trenutka do sada na nekoj sam varijanti prehrane za krvnu grupu 0, odnosno neke vrste paleo prehrane.
Svaki put kad unesem neku promjenu u prehranu ili nešto promijenim s dodacima ili pripravcima, odem u laboratorij. Da bi se nešto vidjelo na laboratorijskim nalazima potrebno je minimalno tri mjeseca, nekad i dulje, a nekad i kraće. Imunološki procesi su jako spori i treba im vremena da se pokrenu ili da se zaustave. Zbog toga je teško odrediti i intoleranciju na hranu, ako se samo promatra reakcija tijela. Tijelo nekad zna do deset dana kasnije reagirati na nešto što je uneseno u organizam, a i ta reakcija može biti totalno atipična (umor, kašalj…).
Važno: iako se s prehranom možete igrati kako god hoćete, preporučam da to ne radite sa supplementima (dodacima prehrani). Industrija dodataka prehrani je eksplodirala, jer su uvidjeli da medicina ne mari puno za pacijente, pa slabosti jadnih ljudi itekako koriste. Na tržištu ima svakojakog smeća, od dodataka koji uopće ne djeluju, do onih koji mogu izazvati teške alergijske reakcije. Kao što se uostalom nekoliko puta dogodilo i meni. Čak i proizvodi od renomiranih proizvođača mogu izazvati probleme. Budući da sam se nekoliko puta opekla prestala sam uzimati dodatke, sve dok kasnije nisam za to našla rješenje. O tome više dalje u tekstu.
Par godina nakon prelaska na prehranu po krvnim grupama modificiranu testom intolerancije, naišla sam na jednu ženu koja mi je preporučila da si pogledam Wahls Paleo. Nikad čula, ali zaintrigirana njezinim oduševljenjem, odlučila sam se pozabaviti time.
Doktorica Wahls danas je već veoma poznata. Tada se tek pojavila i nije puno ljudi znalo za njezin rad. Ona je oboljela od MS-a (multipla skleroza) i završila je u kolicima gotovo pa nepokretna. Kako je bila doktorica marljivo se bavila proučavanjem tog stanja i eksperimentirajući na sebi došla je do formule koja joj je pomogla da se digne iz kolica i krene dalje živjeti svoj život.
Iako je Wahls Paleo koncipiran za MS oboljele, izuzetno dobre rezultate pokazuje i u drugim autoimunim bolestima, pa tako i kod lupusa. Wahls Paleo ima tri razine, ovisno o stanju i mogućnostima oboljelog. U osnovi radi se o paleo prehrani s većim udjelom masti, srednjim udjelom mesa i nikakvim udjelom ugljikohidrata. Zadnja razina Wahls Palea u potpunosti izbacuje ugljikohidrate i bazira se na povrću i mastima, i vrlo malo mesa.
Mnogi vjeruju da se kod palea radi o natrpavanju mesom – ali to nije tako. Paleo, kao i vegetarijanizam, može biti zdrav i nezdrav (šopati se čipsom iako ne jedete meso isto nije baš najzdraviji odabir). „Zdravi“ paleo – odnosno Wahls Paleo u ovom slučaju – bavi se pravilnim unosom i omjerom neophodnih nutrijenata. Preporučaju se ogromne količine voća i povrća, manje količine mesa, a što je veći neurološki problem to veće količine masti i manji udio voća (fruktoze). Šećer je taj koji radi pomutnju u organizmu, naročito kod neuroloških bolesti.
p.s. ako imate nekih psihičkih problema ne bih se kladila da se ne radi o pretjeranoj konzumaciji šećera i ugljikohidrata.
Prelaskom na Wahls paleo nije se puno promijenilo u mojoj prehrani, samo je dobila malo više strukture i omjeri su se malo promijenili u korist povrća i masti.
Sve u svemu, otkriće laboratorija, test intolerancije, prilagođena prehrana prema Wahls Paleo protokolu – sve je to dovelo do toga da se nisam zamarala doktorima sve do 2019. godine, kad sam odlučila ponovno otići do doktora medicine, čisto eto da vidim što kažu i da vidim mogu li modificirati svoju samo-konstruiranu terapiju. U to vrijeme sam bila na 8 mg kortikosteroida.
Info: toplo preporučam upoznavanje s radom doktorice Wahls. Ona uporno nadopunjuje svoje znanje i revidira svoje knjige. Aktivna je na netu, ali najbolje je uzeti njezinu knjigu „Wahls paleo“ i tamo ćete sve saznati. Ona je više puta u intervjuima rekla da ne očekujemo da će nas doktori izliječiti, oni samo tretiraju simptome (zna o čemu govori, ona je i sama doktorica).
Savjet: nemojte se bojati laboratorija i očitavanja nalaza. Nije to znanstvena fantastika. Postoje objašnjenja na netu za svaku moguću vrijednost. Ne radi se o tome da sami sebe dijagnosticirate, radi se o tome da se upoznate – da znate što je jetra, a što bubreg, i koje vrijednosti vadite i što uopće gledate. Ako ćete ovisiti o informacijama koje Vam daju doktori, nećete saznati niti zašto vadite neku vrijednost niti da li je ona u redu. Osim već navedenih imunoloških vrijednosti, naučite se vaditi krvnu sliku (i što znači koja vrijednost), te vrijednosti kao što su jetrene probe ili bubrežne vrijednosti (naročito urea i kreatinin).
Crtica: Posjet doktoru 2019. godine je bio uspješan utoliko što mi je smanjena doza kortića na 4 mg svaki drugi dan, ali je ipak bio neuspješan jer sam saznala, da 20 godina nakon moje dijagnoze još uvijek koriste iste stvari u „liječenju“ ove bolesti.
2019. godina – godina velikih otkrića
Samobor je divni gradić, a i blizu je Zagreba. Ne, nisam otišla tamo na kremšnite, nego na biorezonancu J po preporuci jedne prijateljice. Nisam ni slutila da ću i dan danas tamo i dalje redovito ići. Rješenje je, obično, tamo gdje se najmanje nadate.
Kad sam prvi put došla tamo na terapiju, iako sam se dobro držala, rekla mi je da izgledam loše. Bila sam možda malo siva u licu. Falilo mi je nutrijenata uz svu najbolju volju. Rekla mi je da izbacim gluten i mlijeko (hm, već jesam!), ali da izbacim i rižu (!), svinjetinu (!), mahunarke (!) i orašaste plodove (!). Napomenula je kako ću neke stvari moći vratiti, a neke ne. Kaže: „gluten vjerojatno nikad više nećeš moći jesti“. „Nije neka šteta“, pomislim.
Biorezonanca je kruna mojih istraživanja. Ne samo da mi je potvrdila sve što sam mislila, nego mi je omogućila i da se pozabavim dodacima prehrani, kao i da još malo eksperimentiram s hranom.
Odlazak na biorezonancu izgleda ovako: dođete tamo, smjesti Vas pored nekog aparata i onda tamo sjedite sat vremena dok Vam odradi programe. Prvo Vas istestira. Da vidi što treba raditi, a onda odradi to što treba. Od čišćenja gljivica, metala, bakterija, do popravljanja funkcije crijeva, pluća ili srca. Ako želite (a ja sam to stalno koristila), možete donijeti svoje stvari koje želite da Vam testira – uključujući kreme i dodatke prehrani. Nedostatke vitamina i minerala će Vam ionako odrediti i savjetovati Vas koje da uzmete, ali će Vam i te iste testirati da vidi odgovaraju li Vam i da nemate slučajno neku preosjetljivost na njih.
Info: biorezonanca se zasniva na radovima Nikole Tesle. Princip iza biorezonance je frekvencija. Svako živo biće i svaka tvar ima svoju frekvenciju. Na taj način se može u tijelu detektirati, recimo, frekvencija gljivice, a određenom frekvencijom se ta gljivica i može odstraniti. Nekad ćete u apoteci vidjeti da se besplatno nudi biorezonanca. Potražite kad se nudi negdje, pa isprobajte, ako si ne možete priuštiti odlazak na terapiju. Osobno mislim da je to najbolja i najpreciznija metoda za određivanje vlastite individualne prehrane i dodataka prehrani.
Iako sam ja bila jako samouvjerena da ja sve znam o svom tijelu i kako sam dobar i poslušni (alternativni) pacijent, odmah na prvoj seansi sam doznala da to nije tako! Saznala sam da postoji još jedan ogromni dio puzzlića za kojeg nisam imala pojma da postoji, a kamoli da se mene jako tiče.
„Marija, izbaci agrume“.
„Kako molit ću?“, viknula sam iscijeđeno kao taj jadan limun kojeg svaki dan cijedim, a sad to više ne smijem. „Želiš mi reći da ne smijem limun??“, plakala sam kao da će to promijeniti išta.
„Da, i limun i naranču i limetu… Imaš intoleranciju na histamin.“
Rekla je to tako nonšalantno kao da ja imam pojma što je to i kao da me nije pogodilo to što se odričem … mislim ono…limuna???
Info: intolerancija na histamin je kad tijelo pretjerano reagira na histamin, tvar koja se proizvodi u tijelu za obranu od alergija. Kad pojedete nešto na što ste alergični, aktivira se histamin (koji uzrokuje svrbež, pečenje i kihanje), koji je, zapravo, reakcija na alergen. Intolerancija na histamin je, pojednostavljeno rečeno, reakcija tijela na sam histamin (to kao da si alergičan na samog sebe 🙂 ). Histamin se koristi i u drugim funkcijama u tijelu, i, ono, kak da Vam kažem, nije dobro biti intolerantan na to.
Ljudi intolerantni na histamin trebali bi se hraniti anti-histaminskom dijetom, jer se kod intolerancije radi o „bucket“ efektu. Tijelo kao da ima neku „bačvu“ u kojoj se nalazi histamin i toliko histamina može podnijeti. Ako nastane više histamina u tijelu ili ga se unese, ako „pretoči bačvu“, nastaje reakcija. Histamin se razvija svugdje gdje hrana trune odnosno dugo stoji, a to su ukiseljeni proizvodi, suhomesnati proizvodi, odstajalo svježe i pečeno meso, sirevi… sve ono što sadrži bakterije i, naročito, gljivice.
Nakon što sam saznala da postoji nešto što se zove intolerancija na histamin i nakon što sam provela nekoliko dugih dana i noćnih sati istražujući cijeli slučaj, shvatila sam da sam došla do ključnih informacija i spoznaja. Sjećate se da sam spomenula nekakve alergije i važnost istih u podlozi lupusa – e pa ovo je bio trenutak kad sam sve povezala i kad su se puzzlići složili.
Evo što se točno u organizmu dešava kod lupusa
Ako upišete pojam „intolerancija na histamin“ u tražilicu vrlo vjerojatno ćete već u prvom „hitu“ vidjeti nešto što se zove MCAS – odnosno mast cell activation syndrom. Mast cell su mastociti koji proizvode histamin. Proizvode i ostale supstance isto vezane uz alergije, ali je histamin jedna od glavnih. Ako se pojavi MCAS to znači da se mastociti pretjerano aktiviraju (konstantno se u pozadini odvija neka alergijska reakcija i stalno se izbacuju histamin i ostale supstance koje onda izazivaju osip, svrbež, kihanje…). Naravno, može izazvati i jače reakcije, pa su te osobe obično sklone stalnim alergijama, pa čak i anafilaktičkom šoku. Ovaj sindrom, isto kao i lupus, nije u potpunosti razjašnjen, ali je dosta dobro proučavan i ima mnogo doktora koji tvrde da se ispod svake (naročito autoimune) bolesti nalazi upravo taj sindrom.
Proučavajući vezu između lupusa i MCAS-a napokon sam došla do informacije da je u podlozi lupusa alergija tipa 3. I, evo, napokon (!) – što je to točno alergijska reakcija tipa 3? Alergijske reakcije tipa 1 i 2 su „prave alergije“. To znači da ako ste alergični na neku supstancu, ta supstanca, kad uđe u Vaše tijelo, će izazvati alergijsku reakciju. Imunitet će direktno napasti tu supstancu, „pojesti ju“, odnosno umotati u nešto (vezati za antigen) što će putem kože, kihanja ili sl. izbaciti. Međutim, kod alergije tipa 3 unesena supstanca se ne može izbaciti uobičajenim putem iz tijela, pa se veže uz komplemente (to su oni C3 i C4 komplementi koji se vade iz krvnih pretraga) koji se onda zajedno ugrađuju u tkivo i time izazivaju upalu tkiva. Ako to nije opis lupusa, onda ne znam šta je.
Iako se ne zna koje točno supstance i kako izazivaju aktivaciju komplemenata, a time i upalu tkiva, štošta se tu kroz godine nagađalo. Možda se sjećate da se pričalo o tome da virus uzrokuje lupus, ili bakterija. No nikad nije dokazano. U svakom slučaju tijelo se protiv nečega bori, a ne protiv sebe (!!!). Upala tkiva je reakcija tijela koja liječi, a ne koja ubija. Tijelo, kako te supstance ne bi plahutarile po tijelu, i stvarale štetu, a ne može ih izbaciti, aktivira slijedeću crtu obrane pa te supstance „hvata“ i veže za tkivo (tu budi i ne mrdaj!!) i onda dolazi drugi dio imunološkog sustava koji to tkivo doslovno sprži. Ako to nije vrhunac inteligencije nekog Božanstva, onda ne znam što reći!
Naše tijelo je najinteligentniji organizam koji postoji, božanska inteligencija je ugrađena u njega, a uporno nam ponavljaju kako je tijelo glupo, kako se „zbuni“, „pogriješi“, „ne zna što radi“…
Umjesto da se trujemo tabletama koje pogoršavaju stvar i sprječavaju organizam da popravi štetu, sve što trebamo učiniti je maknuti se s puta tijelu kako bi se samo iscijelilo! Umjesto da organizmu damo što mu treba, mi gušimo simptome (znakove da se tijelo liječi) i oduzimamo mu i ono malo snage što mu ostaje.
Kako se tijelu maknuti s puta? Tako da se u tijelo ne unosi tvar koja izaziva reakciju.
Apsolutno mi je fenomenalno i histerično smiješno kad čujem doktorske izjave da se promjenom ishrane i načina života ne može utjecati na ishod bolesti. To je toliko apsurdno, da mi je teško naći odgovarajuću ironičnu usporedbu (to znači da sam bez teksta).
Našem tijelu nešto smeta, a mi moramo naći što je to. I izbaciti to.
Jako važno: Ako još niste uvjereni, da ispod lupusa stoji alergijska reakcija, mogu Vam i dokazati. Postoji nešto što se zove „drug induced lupus“. To je, doslovno prevedeno, „lupus pokrenut lijekom“. Postoje lijekovi na kojima možete pročitati – u onom najvećem i najduljem poglavlju s nuspojavama – da mogu izazvati lupus. Ono što je catch, a ujedno i dokaz da se radi o unesenoj supstanci je slijedeće: taj lupus nestaje s prestajanjem uzimanja lijeka. Dakle, sve što nam ovdje kažu je da supstance ovog lijeka mogu izazvati reakciju tijela identičnu kao kod lupusa, ali ako prestanete uzimati lijek, prestaje i lupus. Zanimljivo! To znači da ona tvrdnja da kad jednom dobiješ lupus da si osuđen do kraja života zapravo i ne stoji – čak štoviše, ne stoji i nema apsolutno nikakve veze s poludjelim imunitetom…
Info: možda ste u svojim pretragama naišli na knjigu doktorice Brooke Goldner „Goodbye Lupus“. Ona se izliječila od lupusa putem prehrane. Molim Vas ne bacajte novac na tu knjigu. U knjizi nema nikakvih informacija o lupusu, ali zato ima 350 slika iz njezine mladosti. Ukratko, ona zagovara raw vegan prehranu, što u svijetlu činjenica koje smo upravo razmatrali, ima smisla. Kad izbaciš SVE, velika je vjerojatnost da ćeš izbaciti sve problematične tvari. Međutim, raw vegan je za mnoge neizvediva misija. Preporučljivo je dapače napraviti neki detoks samo sa zelenim povrćem i vodom, no na duge pruge to je veliko opterećenje. Ako Vam zdravstvena situacija dopušta, opcija s unosom malo mesa i masti bolja je od raw veganstva, jer bi Vas ono doista moglo iscrpiti i pothraniti.
Na pragu ovih saznanja je i Harvey Diamond autor knjige Život bez boli, koji piše baš o lupusu i povezanim bolestima (artritis, fibromialgija)(bolestima vezivnog tkiva). On preporuča povremene postove na sirovom, preporuča odvajanje dvije glavne skupine namirnica u istom obroku (proteina i ugljikohidrata) i uzimanje probavnih enzima – sve u svrhu rasterećenja probave i limfe, kako bi se tijelo stiglo redovito čistiti i popravljati.
Info: u jednom periodu istraživanja naišla sam na informaciju da lektini iz prehrane mogu stvoriti reakciju tipa 3. Lektinima u hrani se opsežno bavi Dr. Stephen Gundry, autor knjige Paradoks biljaka. U svijetlu svega što sam pročitala o reakcijama tipa 3 – naravno da sam iskušala njegovu prehranu punih godinu dana. Razlog zašto nisam nastavila je taj što meni ta prehrana nije činila razliku – nije mi bilo ništa drugačije nego na Wahls Paleo, ali je s druge strane dosta restriktivnija, a koristi se dosta jaja, što ja, zapravo, ne podnosim dobro. Ono što sam naučila iz Paradoksa biljaka, a i dan danas prakticiram, je postupak pripreme leguma i žitarica. On kaže da se lektini iz hrane mogu donekle izbaciti kuhanjem u ekspress loncu, pa preporuča korištenje tog lonca za pripremu graha, žitarica i sl. Također, zahvaljujući njegovim saznanjima izbacila sam iz prehrane i biljke noćnih sjena (papriku, paradajz, tikvice i krumpir) odnosno pripremam ih očišćene od koštica i kuhane u ekspress loncu. Za one koji i na Wahls Paleo nemaju pomak, možda bi bilo dobro isprobati ovu vrstu prehrane.(Treći stupanj Wahls Palea sličan je ovoj vrsti prehrane).
Razmišljanje: ako ste se malo informirali, onda znate da je lupus „ženska“ bolest. MCAS nije drugačiji, više žena boluje od MCAS. Govorka se o tome da dominacija estrogena može imati utjecaja na razvoj i pojavljivanje ovih bolesti. Također, žene koje nemaju lupus mogu ga dobiti u trudnoći kad naglo narastu svi hormoni, naročito estrogen. Ovdje se ne bavim puno hormonima, jer na tu temu mogu reći samo to da estrogen očigledno pogoršava senzitivnost. Još nešto malo ću reći o tome u duhovnoj poruci.
P.S.: osim hrane iz okoline u naš organizam mogu ući i gljivice, bakterije, virusi, metali … koji isto tako mogu izazvati reakcije. Poanta je smanjiti pritisak na organizam. Ako Vas i iritiraju gljivice ako smanjite pritisak na tijelo ne dodajući mu još i alergene i metale – veće su šanse da će se izboriti.
Duhovna poruka
Eh sad, kad bi u našem tijelu sve funkcioniralo na principu 2+2=4, onda bi nama bilo lakše. No, to nije tako. Postoje stotine tvari i mehanizama u tijelu za koje ni ne znamo da postoje, a kamoli kako funkcioniraju. Činjenicu da stres i emocije mogu uzrokovati bolesti i promijene u tijelu, nikako ne možemo ignorirati. Više nije neka novost da stres može uzrokovati srčani udar, čir i slično, ali je zato još uvijek teško govoriti o tome da tuga može uzrokovati rak. Neće svi tužni ljudi dobiti rak, niti će svi bijesni ljudi dobit žgaravicu. Ali postoje istraživanja koja se bave tipovima ljudi i istražuju njihove podložnosti određenim bolestima. I nije ništa novo da određeni tipovi, određene situacije, emocije ili uvjerenja mogu dovesti do određenih (sličnih) mehanizama.
Na ovu temu bih svakako voljela spomenuti dvoje ljudi koji su svojim istraživanjem i porukama osvijetlili mnoga tamna područja veze između bolesti i tipova ljudi odnosno emocija i stanja.
Jedna od njih je Anita Moorjani.
Anita je – doslovno – umrla, da bi se vratila iz mrtvih i prenosila poruku o ljubavi prema sebi.
Ona je imala rak četvrtog stadija kad je klinički umrla. U svojim knjigama piše o svojim doživljajima s druge strane, no ono što ja ovdje želim je prenijeti njezinu poruku – a to je da se moramo voljeti.
Ona se cijeli život odricala od sebe i svojih potreba. Kao pripadnica manjinske skupine bila je maltretirana, onda se odricala od sebe zbog roditelja, pa zbog muža, povlađivala je, i kako sama kaže – bila je otirač drugima. Nije imala nikakvog samopoštovanja i osjećala se nepoželjnom. Na drugoj strani je dobila poruku da je to razlog njezine smrti. I da se mora vratiti i voljeti sebe.
Napisala je nekoliko knjiga, ali posebno želim preporučiti knjigu Moć osjećajnosti (Sensitive is the new strong). Upravo tema osjetljivosti je ona u kojoj sam se ja prepoznala i koju sam mogla povezati i sa simptomima lupusa.
Ako se MCAS pogleda iz perspektive simptoma i poruka – radi se o preosjetljivosti. Ako se to prenese u duhovnu poruku – ona je to upravo to – preosjetljivost. Preosjetljivi ljudi (sensitive) su oni koji sve duboko u sebi osjećaju, empatični su do te mjere da su potrebe drugih ljudi važnije od njihovih, zanemaruju se, smatraju da nisu važni, smatraju da smetaju, pomažu drugima i kad nemaju snage za sebe… Osjetljivi ljudi reagiraju na svaki mig, na svako raspoloženje, na svaku riječ… Tim ljudima nekad smeta zvuk, buka, opterećuju ih tuđa zahtijevanja, tuđe energije…
Upravo ovdje spomenula bi i drugu osobu koja o tome piše i govori. Radi se o Gabor Matéu i njegovom radu na ovisnosti i bolestima baziranima na traumi.
On je primijetio da žene češće obolijevaju od autoimunih bolesti, a i da se kod žena nalaze slični obrasci, samo zato što su žene slično odgajane u svim kulturama. One na sebe preuzimaju teret obitelji, djece i muževa. One se odriču od sebe za druge. Smatraju da su tu da se brinu o drugima.
I on je u svojim istraživanjima istaknuo upravo tu crtu – odricanja od sebe i svojih potreba u korist drugih – kao glavni čimbenik razbolijevanja od teških bolesti, a promjena paradigme u tom pogledu donosi veće šanse za preživljavanjem. Ljudi koji odluče da će sebe voljeti – nekad to stvarno i je odluka – imaju bolje šanse. Isto tako, kaže, apsolutno je nemoguće reći tko će se uspjeti iznutra promijeniti, a tko ne. Ponekad je to poruka iznutra, pa rekao bi i od Boga.
Nas su učili da ako se želiš „izboriti za sebe“ da onda moraš razviti jaki ego i onda gaziti po drugima. Ta ideja, da netko drugi mora izgubiti, da bi mi pobijedili, ideja je ega i ljudski je konstrukt koji se kosi s univerzalnim zakonima, koji glase da smo svi jednaki i da za sve ima dovoljno. Nismo tu da gazimo jedni po drugima, nego da surađujemo. Mi smo okrenuli stvar i mislimo da smo ljudi s duhovnim iskustvom, a upravo je obrnuto – mi smo duhovna bića s ljudskim iskustvom.
Put svakog čovjeka je, po mom mišljenju, put do shvaćanja svoje prave prirode. Na koji način ćemo mi doći do toga, nije do nas. Mi mislimo kako mi upravljamo našim životima, a zapravo ne možemo kontrolirati ništa. Nismo mi ti koji određuju hoćemo li sutra otvoriti oči ili nećemo. Zaboravljamo na to da smo mi čudo i da je svaki dan kad se ujutro ustanemo jedno čudo. I ako je Univerzum odlučio da smo mi dovoljno vrijedni da budemo tu, onda mi našim ego tripom i igricama opet samo dubokoj mudrosti stojimo na putu. Kao i na fizičkom nivou – i ovdje vrijedi – makni se svom duhu / mudrosti s puta.
Isto kao što lijekovima i junk prehranom stojimo na putu našem tijelu da ozdravi, tako i stalnim zanovijetanjem, zahtijevanjem, vrijeđanjem, manipuliranjem, ali isto tako i samo-omalovažavanjem, nepoštovanjem prema sebi i drugima, osuđivanjem sebe i povlađivanje nekim drugima stojimo na putu našoj kreativnosti i našem jedinstvenom iskazu u ovom svijetu. Budi ono što uistinu jesi. Budi ono iznutra, ono autentično, duhovno biće koje nema potrebu gaziti druge da bi ostvarilo svoj zadatak i živjelo svoje iskustvo.
Zauzimanje za sebe u tom smislu bi značilo –zauzeti se za svoje unutarnje biće i vjerovati mu – zauzeti se za svoje zdravlje, za svoje potrebe, za svoje želje, za svoju kreativnost i vjerovati sebi, svojoj intuiciji, svojoj duši. Kad si ti sretan, sretni su i drugi. A naš je zadatak donijeti sreću, a ne tugu i jad.
Sjećam se dok sam bila mala/mlađa, sve što sam željela je da dobijem „dozvolu da budem sretna“. Moja mama je bila nesretna i nije joj bilo lako u životu. Izabrala je strašno težak život u kojem nije mogla nikako isplivati, a kamoli biti ono što ona uistinu jest. Jedino što sam ja željela je da bude sretna. Jer kad se smijala i kad je bila dobro, ja sam dobila dozvolu da budem sretna. Vjerovala sam da sreća moje mame ovisi o meni, i da bi bila izdaja da ja budem sretna, kad ona nije. Koliko god to može zvučati romantično, to je upravo ono što me kroz život razaralo. Moja sreća ovisila je o drugima. TO znači odricati se od sebe.
Biti sretan kad je drugome teško najveći je dar koji možete dati sebi i toj drugoj osobi. Ne radi se o tome da smo sretni jer je druga osoba loše, radi se o tome da vjerujemo da je sve u redu i da ne gubimo kontakt sa svojim bićem. Na taj način ćemo lakše dati podršku drugoj osobi – nećemo ju sažalijevati niti ćemo glumatati „oh jadan ja, jadni ti“. Da je moja mama bila dovoljno sebična da bude sretna, mogla mi je dati podršku i naučiti me kako da i ja budem sretna.
Najdublje moguće gledajući uzrok lupusa nalazi se u uvjerenju da smo odvojeni od Univerzuma, Svemira, Boga – i da smo ovdje sami i nezaštićeni i da se moramo boriti za sebe. Uzrok je odvojenost, a lijek je ponovno spajanje sa svojim istinskim bićem. Kad se to dogodi, nema više potrebe za zauzimanjem za bilo koga. Sve je savršeno kako jest.
Info: preporučam knjige Anite Moorjani Ponovno rođena i Moć osjećajnosti ako Vas zanimaju poruke duhovnog svijeta i ako želite zaviriti onkraj kraja. A od Gabora Maté knjige Kad tijelo kaže ne i Mit o normalnom.
Zaključak
Prije par mjeseci nazvala me mama da prebacim na prvi program, da se priča o lupusu. Čisto iz znatiželje sam prebacila da vidim da li se išta promijenilo u ovom svijetu nakon sad već skoro 30 godina po pitanju te teme. I nije. Sve što sam čula je bilo zastrašivanje i bezizlaznost. A ja o tome više nisam htjela slušati.
Kad bismo bili potpuno u skladu sa sobom, sa svojom istinskom prirodom, kad bismo izražavali našu prirodu 100% i bili u kontaktu s našim duhovnim bićem, u nama ne bi postojala nikakva bolest. U to sam sigurna. Anita Moorjani kaže da je, kad se vratila s one strane, uzela kemoterapiju samo da umiri druge oko sebe, da je znala da joj ne treba, a i da je znala da njoj ne može nauditi. Bila je 100% povezana sa sobom i štogod da su joj radili ona je znala da će sve biti u redu.
No, čovjekova priroda je takva da se rađamo u ovaj fizički svijet i zaboravljamo našu pravu prirodu. Tako je to po dizajnu. To je priča svih ljudi na ovom svijetu. I dok nismo 100% prosvijetljeni na nas djeluju fizički zakoni ovog svijeta. Ja bih Vam mogla sada reći: prosvijetlite se i onda možete jesti štogod poželite! I to bi bila istina. Ali, da se možemo samo tako prosvijetliti, cijela ideja ovozemaljskog puta bi bila izgubljena.
U jednom dijelu se slažem s doktorima oko toga da ne znamo što je točno uzrok lupusa. Ako to i je alergija na neku supstancu, mi često ne znamo na koju i ne znamo kojim putem je ušla. Isto tako ne znamo zašto neki ljudi imaju veću senzitivnost na neke supstance. Zašto se nekim ljudima lakše aktiviraju mastociti? Da li to ima veze s izlaganjem toksinima u mladosti? Da li ima veze s nekim virusom ili bakterijom za koju još ne znamo? Da li su to metali ili kemikalije koje uzimamo kroz hranu i pesticide, ili je u pitanju amalgam koji pospješuje rast gljivica? Možda se radi o propusnim crijevima koja su nastala zbog antibiotika? Možda nam je oštećen limfni sustav?
U konačnici nije bitno. Vaše tijelo je preopterećeno i najbolje šanse mu dajete ako ga čim manje i dalje opterećujete. Sjetite se da Vaše tijelo nije glupo. Ako mu date šansu, ono će samo zacijeliti sve rane. Hrana nije 100% rješenje za sve, ali daje tijelu najveće šanse da popravi sve ono drugo što ga muči. Da li znate da se u Vašem tijelu svaki dan stvaraju tumori, a onda i nestaju? To je još jedna duboka inteligencija našeg tijela – sve što tijelo ne može počistiti (jer se bavi drugim stvarima) stavlja na jedan kup, a kad dobije malo vremena, onda taj kup počisti. To nije rak niti kazna Božja, to je ta nama neshvatljiva inteligencija.
Isto tako, da li znate da organizam napušta SVE ostale funkcije (osim naravno disanja i življenja), kad unesete hranu u tijelo? Napušta čišćenje, popravljanje stanica, rast stanica, izbacivanje štetnih tvari, obnavljanje sluzi i crijeva…itd. Kad unesete hranu u tijelo ono se počinje odmah time baviti, kako ta hrana ne bi počela trunuti! A ako u toj hrani nema nutrijenata, a ima alergena – onda ste tijelu uzeli stravično puno energije, a niste mu dali ništa. Nadodajte tome konstantno jedenje, prejedanje i grickanje, pa se upitajte zašto Vas sve boli. Razmislite o tome slijedeći put kad stavite nešto u usta.
I još za kraj, moja ideja ovdje nije bila navesti Vas da ne idete kod doktora ili da se ne pouzdate u medicinu, nego da kombinirate sve što možete. Kao što ste vidjeli, više puta u životu sam morala posegnuti za lijekovima (i još uvijek posežem), bila sam u bolnici i zahvalna sam svakom doktoru koji mi je spasio život koristeći se sredstvima koje ima na raspolaganju. Kad počnete upoznavati sebe moći ćete prepoznati kad Vam tijelo poručuje da nešto nije u redu. I onda morate reagirati. Možda ćete morati cijeli život uzimati neke lijekove, možda ćete nakon mjesec dana ući u remisiju i nikad se više neće vratiti. Kao i svi drugi ljudi na ovom svijetu i ja uzimam antibiotik kad je potrebno, pijem kortikosteroide ili lijek protiv bolova. Hvala Bogu da nam je omogućio te lijekove i da postoji ljudi koji svoje živote tomu posvećuju. No, sigurno neću dozvoliti da me netko sili piti nešto, što smatram da nije potrebno, i prije nego posegnem za prvom tabletom samo zato jer je to netko rekao, proučit ću o čemu se radi i probati to riješiti u skladu s mojim tijelom. Klasična medicina spašava živote, na nama je da se liječimo.
Želim Vas ohrabriti da preuzmete odgovornost za svoje zdravlje, a što više znate i učite o sebi, to više sredstava imate na raspolaganju. Sudjelujte u svom zdravlju, a prije svega – i najvažnije od svega – ne vjerujte statistikama i zastrašivanjima. To možda i najviše zamjeram današnjim doktorima. Zastrašivanje nikome ništa nije donijelo dobro, a statistički – statistika je ubojica broj jedan. Vi niste statistika. Vi ste individualno biće na svom putu. A ako uz to imate i malo vjere, Vama neće biti kraja J
Znate kako se kaže: ako imaš sreće, …. 😉
***
Ovdje Vam još želim ukratko navesti korake koje možete poduzeti da počnete preuzimati odgovornost za svoje zdravlje. Svi ti koraci su potpuno bezopasni, lako dostupni i ne koštaju puno. Uz to, na kraju ću Vam dati kratki pregled što za mene najbolje funkcionira (vezano uz prehranu):
Korak 1:
Nađite doktora medicine (imunologa, internistu) kojemu možete vjerovati. Lupus je nepredvidiva bolest i mora stalno biti pod kontrolom. Čak i ako ste u remisiji dobro je imati nekoga tko Vas prati i kod koga ćete se redovito kontrolirati. Možda ćete trebati promijeniti nekoliko doktora, ali to Vas ne bi trebalo obeshrabriti. Ima dobrih doktora. Pod „dobrih“ mislim da se prema Vama ponašaju s poštovanjem i da Vas ne vrijeđaju i da u obzir uzimaju Vašu kliničku sliku. „Klinička slika“ su simptomi koje Vaše tijelo trenutno pokazuje – nalazi mogu biti povišeni, ali ako Vaše tijelo ne pokazuje simptome to znači da je klinička slika drugačije od one na papiru. Ako Vaš doktor ne zna kako izgledate i ako samo bulji u papir, a Vas ni ne vidi niti pita kako se osjećate – znači da ne gleda kliničku sliku. Nemojte se zavaravati da ćete naći doktora s kojim možete otvoreno pričati o Vašim alternativnim postupcima. Možete reći da se brinete o hrani i da pazite na sebe, ali ne idite u detalje. Mogli biste samo izazvati negativnu reakciju. Doktor bi Vas trebao uvažiti, pratiti i ne tretirati Vas kao da ste bespomoćno dijete. Naravno, nemojte se tako ni ponašati. Pokažite da znate o čemu govorite i pokažite da Vam je bitno da ste pod kontrolom.
Korak 2:
Ako imate prilike ili mogućnosti, pronađite i alternativnog doktora. Da li se odlučite na kinesku, indijsku, homeopatsku ili bilo koju drugu medicinu, nije važno. Svi oni holistički liječe, samo koriste različite metode. Ovaj korak nije nužan, ali je dobro imati takav backup za slučaj da imate pitanja ili se želite s nekim posavjetovati. Doktori alternativne medicine će Vam uvijek preporučiti neke druge pretrage, pa ako ste na tragu nečega, oni će Vam rado dati uputnicu ili Vas o tome savjetovati.
Korak 3:
Bez obzira što imate doktora medicine koji Vas prati i naručuje za Vas laboratorijske pretrage, obavezno se informirajte i naučite koje pretrage su važne. Nekad Vaš doktor neće biti dostupan, nekad ćete jako dugo čekati na pregled, a i doktor medicine Vas neće svakih pet minuta slati na neke pretrage samo zato jer Vi to želite.
Svaki put kad nešto promijenite u prehrani ili čak i nevezano uz to, dobro je povremeno izvaditi važne nalaze i to u razmacima od 3-6 mjeseci. To ne samo da Vam daje ideju o Vašem napretku, nego služi i kao dodatna zaštita, jer ako se nešto pogoršava, ulovit ćete to na vrijeme. Brza reakcija je kod lupusa jako važna.
Laboratorijske pretrage koje se vade za praćenje statusa lupusa su: ANA, dsDNA, C3 i C4.
Nemojte se bojati nalaza i naučite koje vrijednosti su za Vas još bitne. Svakako preporučam pratiti jetrene probe i bubrežne vrijednosti, naročito urea i kreatinin. Ove dvije bubrežne vrijednosti pokazuju stanje bubrega i izuzetno su bitne za praćenje.
Krvna slika se mijenja iz dana u dan, ali ju je dobro povremeno izvaditi. Na njoj se vidi da li ima nekih upala, da li ima anemije ili nekih anomalija koje se brzo mogu uloviti.
Korak 4:
Napravite test intolerancije i/ili odite na biorezonancu kako biste odredili točno i individualno za Vas namirnice i vrstu prehrane. Znam da to sve košta i da možda nemaju svi mogućnosti si to priuštiti. U tom slučaju, ako ništa drugo, jedite u skladu sa svojom krvnom grupom.
Da sam ovo znala na početku, uštedjela bi si 10 godina traganja i isprobavanja.
Korak 5:
Ako si ne možete priuštiti biorezonancu kako biste testirali dodatke prehrani pronađite proizvođače kojima vjerujete (ja najviše vjerujem proizvođaču Pure Encapsulations i CaliVita). Ako imate lupus, vrlo vjerojatno imate manjak D3 i B12 vitamina. Dokazano je da općenito osobe s autoimunim bolestima imaju manjak D vitamina. Razina mora biti na srednjoj i višoj preporučenoj granici.
Ako uzimate D3 uzimajte i K2, naročito ako uzimate puno kalcija kroz hranu ili kao dodatak. Višak kalcija uz D vitamin može uzrokovati taloženje kalcija u žilama. Vitamin K2 ugrađuje kalcij u kosti i time ne samo da sprječava taloženje, nego i pomaže zaštitit kosti od osteoporoze. D3 bi trebao biti minimalno 5.000 UI dnevno kroz par zimskih mjeseci, a K2 u obliku MK-7.
B12 uzmite sublingvalno s najmanje 1000 ug i obavezno u metilkobalamin obliku. B12 je također vrlo bitan, ne samo za sprječavanje anemije uzrokovane nedostatkom B12, nego sudjeluje u drugim važnim procesima u tijelu (npr. metilacija).
C vitamin možete piti u relativno velikim količinama (ne manje od 1000 mg dnevno, s time da ne morate piti stalno kroz godinu, najbolje ga je uzimati kroz zimske mjesece ili kad se ne osjećate dobro).
Quercetin se isto može koristiti povremeno, ovisno o simptomima, samo ga treba prvo testirati na kvalitetu.
Ostalo prema potrebi i nahođenju.
p.s. ako zatražite quercetin u ljekarni reći će Vam: ali to je za alergije! E, pa, da, upravo to Vas molim 😉
Korak 6:
Bavite se svojim uvjerenjima i podsvjesnim obrascima i tražite načine kako da se oslobodite tih blokada. Odite na terapiju ako mislite da to s Vama rezonira i upoznajte se sa svojim uvjerenjima.
Svaka dodatna aktivnost, koja Vas povezuje s Vašim tijelom je poželjna. Šetnja, joga, meditacija – sve to služi da Vas vratu u centar i podsjeti na Vašu pravu prirodu.
Čitajte knjige od Goldsmitha (The infinitive way), gledajte duhovne učitelje npr. Moojija i Tollea i tražite svoju istinu. Slušajte intuiciju, imajte (malo) razuma i prstohvat vjere, istražujte po internetu i isprobavajte.
Princip u osnovi lupusa je isti za sve: izbacite ono što Vašem tijelu smeta. Možda je samo emocija, a možda ste u zagađenom prostoru punom gljivica ili imate metale u zubima. A možda sve od navedenog. To samo Vi sami možete saznati.
Moj recept:
Recept prehrane koji se meni pokazao kao najbolji je:
Wahls Paleo prehrana sa slijedećim modifikacijama:
- nalazim se na otprilike nivou 2, ne jedem gluten ni laktozu;
- jedem velike količine voća i povrća,
- izbjegavam hranu koja ima puno histamina (ukiseljeno, odstajalo, suhomesnato…)
- izbjegavam hranu bogatu lektinima (legume i žitarice) – jedem samo basmati rižu, proso, adzuki grah, ponekad amaranth (jer mi je to na biorezonanci pokazalo da mogu) – a grah pripremam u express loncu;
- meso jedem skoro svaki dan i pazim da nisu prevelike količine i pazim na kvalitetu mesa – jedem više crvenog mesa nego piletine, zbog kvalitete mesa;
- jedem samo već gore navedena ulja i masti;
- od slatkog samo crnu čokoladu i ponekad malo pekmeza;
- pijem kavu i čajeve i sve zaslađujem medom;
- od mlijeka konzumiram bademovo mlijeko, a od orašastih plodova orahe i lješnjake (nikako kikiriki ili neke druge bogate lektinima)
- ne jedem biljke noćnih sjena (rajčica, paprika, patlidžan) – krumpir kuham u ekspress loncu, a paprikama prije konzumacije vadim koštice; paradajz kuham u ekspress loncu očišćen od koštica
- izuzetno rijetko kršim pravila, a kad skršim najčešće se radi o siru ili sladoledu 😉
- kako kada i po potrebi uzimam B kompleks, C vitamin, B12, K2D3, a ponekad alge, E vitamin, ili štogod biorezonanca kaže da mi u tom trenutku treba
EXTRA
Korona i lupus
„Nemojte piti hydroxychloroquine!!!! Opasan je za srce!!!! Ljudi umiru!!!!!“ – onak, molim? Šta? Halo???
Ako je tako opasan taj lijek, zašto ga onda propisuju u slučaju lupusa i reumatidnog artritisa za doživotnu konzumaciju!? A kad Vam ga i prepišu za lupus, kažu Vam da je bezopasan, maltene kao bombon.
Which one is it, ha mr. doctor????
Ono što sam naučila o bolestima za vrijeme pandemije ne mogu sažeti u par riječi. Mislim da bi i o tome mogla napisati knjigu. No, ovdje samo par crtica da Vas navede na razmišljanje.
Kao istraživač i buntovnik, nisam se libila gledanja svih mogućih alternativnih emisija za vrijeme pandemije. Nije bila stvar korone. U ovom periodu su, iz nekog razloga, svi doktori izašli u javni prostor (Internet). Javljali su se doktori svih pravaca i svih smjerova – i u tom trenutku se na Internetu pojavio enorman broj informacija ne samo o koroni, nego općenito o virusnim i sustavnim oboljenjima, pa tako i o lupusu.
Teorije zavjere na stranu, ali činjenica je da se špekulirao o hydroxychloroquineu. U mnogim, težim, slučajevima govorilo se o pretjeranoj reakciji organizma i u tom slučaju su neki obavezno davali kortikosteroide, ali i antibiotike.
Sve što sam naučila o lupusu, ovdje je imalo smisla. Po meni, korona je oboljenje slično lupusu (odnosno alergiji tipa 3). Radi se o sistemskoj reakciji organizma na neku supstancu, u ovom slučaju bi to bio virus. Većina ljudi je taj virus mogla izbaciti i skuriti (to su oni koji nisu preosjetljivi i mogu izbaciti supstance bez pretjerane reakcije tijela ili su mogli dovoljno brzo skuriti zatočene viruse). No, puno ljudi je javljalo da imaju velike i jake bolove, što ukazuje na nekakve upale tkiva. To da su u težim slučajevima kortikosteroidi itekako spašavali ljude, ukazuje također na sistemsku reakciju.
A totalno je kontra-intuitivno, zar ne? Da se virusno oboljenje može liječiti kortikosteroidima i antibioticima. Oni koji su zabranili korištenje antibiotika u slučaju korone (jer je to kao virus!) očigledno nikad nisu imali lupus niti znaju što je to. Upala pluća kod lupusa je atipična – a nije ni virusna ni bakterijska (ja bih to nazvala alergijskom upalom). Pa ipak, liječi se antibioticima i kortikosteroidima. Kao i uvijek, nije sve 2+2, samo nas neki uporno žele uvjeriti da je.
Nakon što su ekspeditivno zabranili hydroxychloroquine, alternativni liječnici su javili da Quercetin ima slično djelovanje. Hmmm, gdje sam ono čula za Quercetin? Pa da, kod MCAS i alergija! Sjećate se one tete iz ljekarne koja tvrdi da je Quercetin za alergije – tako je, a ovdje se radi upravo o tome.
Ako se barem malo pozabavite pojmom antiparazitika hydroxychloroqina, vidjet ćete da se koristi i kod reumatičnog artritisa, koji je također alergija tipa III. Za razliku od lupusa, kod reumatidnog artritisa su uspjeli dokazati da laktoza stvara tu reakciju, pa izbacivanje laktoze može dovesti do značajnog poboljšanja.
Hydroxychloroquine je ekstrakt kinina iz kore kininovca. To je isti onaj kinin koji pijete u Toniku. Kinin se koristi u razne svrhe, ali njegovo protuparazitno i antipiritičko djelovanje je ono zbog čega se koristi za liječenje malarije. Ne zna se zašto dobro djeluje kod lupusa, moje mišljenje je da ima veze s aktivacijom mastocita i regulacijom imunološkog sustava. Sve do izbijanja korone nisam imala pojma da bi mogao imati slično djelovanje kao Quercetin. Quercetin se dobiva iz kore raznih biljaka (iz limuna, ili luka i sl.) i klasificira ga se kao antioksidanta.
Da ne bi još bilo zabune, postoji veza i između slatkog pelina i lupusa. Sjećate se kako su govorili da babe i šarlatani govore kako bi se trebao piti slatki pelin u slučaju korone. E, pa ako već niste do sada, sad ćete opasti na rit: jedna doktorica iz Kine upravo ima u tijeku testiranje lijeka za lupus koji bi mogao biti najbolja zamjena hydroxychloroquineu i imati puno bolje djelovanje. Što mislite o ekstraktu koje biljke se radi?
I još jedna veza koja bi Vas trebala potaknuti na razmišljanje je vitamin D. Sjećate se da su ljudi koji imaju manjak D vitamina bili podložniji jakim reakcijama? Ista stvar je kod lupusa i autoimunih bolesti.
Samo kažem…
Ovakve sličnosti idu u prilog onome što sam napisala kod MCAS, da ima doktora koji vjeruju da se MCAS nalazi u podlozi svih sustavnih oboljenja. Specifična aktivacija imunološkog sistema u obliku alergije tipa III očigledno se javlja u slučajevima prejake reakcije na alergen ili neku supstancu koju tijelo ne može izbaciti. Bilo da se radilo o hrani, virusu ili nekom drugom, našem tijelu nepoznatom, elementu. Naše se tijelo protiv toga bori najbolje što zna, i to puno bolje nego što mi mislimo. Ono nije ludo, zavarano i prestrašeno.
Naravno, ne možemo reći da ne postoje ljudi koji su se rodili s nekim genetskim defektom ili greškom u sustavu. Također, ne možemo tvrditi da sve žive kemikalije koje unosimo u tijelo putem hrane, zraka i krvi ne mogu prouzročiti greške koje se nikad ne mogu popraviti. Ali na nama je da vjerujemo da mogu i da učinimo sve da našem tijelu dopustimo da se izliječi koliko god može.
Dakle, korona je reakcija organizma na neki novi virus, s kojim možda još ne zna šta napraviti. Pa ga veže za tkivo i kaže: Tu budi! Ne mrdaj!! 😉
Izvor naslovne slike: https://wallpapers.com/