Ja se molim svaki dan.
Ujutro čim se probudim, uzviknem „Isuse Bože, ne opet!!“.
Kad, kao ja, putuješ iz Vrapča na Žitnjak ujutro u pol 8 potrebno je puno molitva da stigneš na odredište. Ali to kreće puno ranije. I prije nego sjednem u ledeni auto pitajući se da li ću za tih 50-60 minuta stići do Šitnjaka, kako taj prekrasni dio grada odmila zove jedan moj prijatelj.
Neki dan mi je ujutro stigla poruka od Marka „Tetka, zar je opet Armageddon na cesti?“. Upalila mi se crvena lampica. Počela sam se još jače znojiti nego što se ujutro znojim. Obično se preznojim prije nego i jaknu obučem. Taj dan sam bila mokra čim sam vidjela poruku.
Marko svako jutro protutnji vlakom pored Bologne… dobro, nije baš da protutnji, prođe u brzom kasu – koliko naši gradski vlakovi mogu potegnuti od stanice do stanice. Kad je cesta prazna, nemam nikakvih poteškoća se utrkivati s vlakom i lagano se rugati putnicima u njemu. Ali svako jutro se oni definitivno rugaju meni. Onih troje koji idu vlakom prema Jankomiru. Jedan od njih je i Marko. On sjedi sam u vagonu i gleda vijugavu zmiju, svjetlucavu od lampica farova automobila, od glavnog kolodvora do Jankomira ili nešto čita. Predugo je živio u Austriji, pa sad misli da može i tu glumiti civiliziranu osobu.
Taj dan je vidio veće količine auti kako se naguravaju po Ilici i odlučio je to sa mnom podijeliti.
A ja imam užasan problem ujutro krenuti. Budem ja spremna i puno ranije, ali onda krene hodanje po stanu – jesam ugasila cigaretu? Da li peć gori – od jučer možda? Jel grijanje ugašeno? Da li je vekerica ugašena? Jesam li zatvorila vodu od vešmašine prije 3 dana? Imam lagani opsesivni poremećaj. Ili je to samo izlika jer mi se nikako ujutro na -10 u 7 i 15 ne izlazi iz stana. Tako onda razvlačim do pol 8. Nekako u to vrijeme uvijek uspijem izaći. Bila spremna ja u 7 ili 7 i 25. U pol 8 sam na parkiralištu.
Onda kreće intenzivno moljenje – daj Bože da upali, daj Bože da krene, daj Bože da se uspijem provući na ovo zeleno, daj Bože da se ubacim u drugu traku, … , srce mi lupa, s nezgrapnim rukavicama baratam oko volana i prčkam po radiju, a zbog strgane kefice na brisaču vidim samo kroz pola šajbe. Kraj mene prolaze, pardon, pužu, sve veličine i oblici automobila, kamiona i kombija i ne mogu se preoteti pomisli da ni oni nisu baš u zen stanju. Ne samo zato što mi se stalno ubacuju ili presijecaju put, nego i krajičkom oka uhvaćeni izrazi lica i natečene vene na vratu odaju da se nešto kuha. A onda ima i onih koji jednostavno zaspe, valjda od tih silnih lampica ispred i iza i muzike koja ih podsjeti na kinderbet. I onda jedan zaspi, to je obično neki vozač točno ispred mene, pa se ispred njega ubaci još njih 20. Pa čekam idući semafor. I tako pola sata od Vrapča do zelenog vala.
Neki puta se i meni desi da zaspim. Zapravo, više kao da uđem u neko prošireno stanje svijesti. Rašire mi se zjenice, buljim ispred sebe u točkice zmazanoće na staklu i kunem se samoj sebi po bilijarditi put da je to zadnji put da se ovako mučim. Svaki put, svaki dan, imam istu misao – zašto, o pobogu, zašto? I onda se taj zašto razvuče u – zašto sam tu? Zašto postojim? Zašto radim? Zašto je nebo tako veliko… i odjednom se nađem u nekom tom stanju iz kojeg se probudim negdje oko Vukovarske. U tom stanju ne primjećujem Bube iz 72.-ge niti kombije „Libanonce“, niti čujem njihovo prrr, prrr pored sebe. Tada sam u zen-u. Zenu jutarnjeg odlaska na posao.
No, bez obzira na katastrofično Markovo predviđanje da je u tijeku Armageddon, zapravo sam stigla za 57 minuta, što je odlično prolazno vrijeme. Šitnjak je i tog dana bio jednako ružan kao i svih ostalih drugih dana. Ništa ni više ni manje ružan, jednostavno takav kakav je.
Po ulasku u zgradu se molim da dan prođe što brže. Neki puta se molim da nekoga ne odalamim ili pošaljem u rodno mjesto, ili jednostavno odem na wc i molim Boga da mi da mudrosti, smirenosti i poniznosti da odradim dan kako treba i da se ne ističem previše (isticanje je loše, a meni je potrebna molitva da se svladam). Ponekad na wc-u sanjam da sam na Tibetu i pronalazim svoju esenciju, svoj ki, ili chi, ili dušu, ili pokušavam napipati haru dva prsta iznad pupka. A na wc-u kao imam privatnosti. Teško, budući da ima 7 wc-a jedan do drugoga i definitivno je uvijek netko na wc-u. Ne znam da li i drugi traže svoju esenciju ili ju ispuštaju iz sebe.
Kako dan odmiče, tako molitve postaju konkretnije, kao neka mantra – to su onda brzinske molitve – Bože, ubit ću ga, Bože, zadavit ću ga, Bože, ubit ću sebe pa njega, ne pardon, obrnuto.. i da, daj mi, molim te, spokoj.
U suton dana onda život napokon počinje poprimati obrise smislenog postojanja. Krv se uzjapuri, jagodice se zacrvene, veselje i elan poraste. Naraste i entuzijazam. Na povratku kući imam najbolje ideje, genijalne ideje, ideje stoljeća, planove, slušam muziku, pjevam. Do Črnomerca.
A na večer razmišljam kako će se jednog dana sve okrenuti u moju korist. Da trebam još malo, samo malo izdržati, jer eto, skoro je kraj mukama. Daj Bože da izdržim. Ne definiram što. I umjesto da odem ranije u krpe, kako bi ustala u gluho doba drugo jutro i krenula prije pol 8, uđem u večernju zen fazu. Zen radnog tjedna, sa milijun ideja, a preumorna da se dignem s kauča. S molitvom, Bože, daj mi smisao.
ljeto 2011.