I? Kako vam ide sa zalihama poslije pandemije? Ruksak za hitne slučajeve je ažuriran? Baterije u svjetiljci su pune? Tank je pun goriva? Ima dosta konzervi graha?
Posljednje dvije konzerve tune premećem po polici. Tko zna jesu li još jestive. Teoretski bi trebale biti, ali iskustvo u protekle tri godine mi govori da iako piše na namirnici da nije istekao rok, isti ne garantira ispravnost. Bilo je tu pljesnivog graha, ukiseljenih maslina, čudnih mirisa, užegnutog ulja. Kao onaj dječak iz filma AI netko (nešto) će gledati moje konzerve dugo nakon što svijet propadne.
U doba apokalipse količina stvari „za svaki slučaj“ eksponencijalno raste. Kad putujemo na odmor jednaka količina stvari nam treba za 3 kao i za 10 dana. Kad putujemo u nepoznato ista količina stvari nam treba za 3 kao i za 3.333 dana.
Ako ste ikada gledali emisije o preperima možda ste primijetili da su oni usko specijalizirani. Jedni se pripremaju za nuklearni rat, pa su mjerač radijacije i izvor čistog zraka od krucijalne važnosti. No, stvari se mijenjaju kad se prepaš za solarnu baklju, meteor, propast bankarskog sustava ili erupciju supervulkana. Opet je drugačije ako dođe do epidemije ili ako naglo dođe ledeno doba i nađemo se u oku superoluje. Čak i oni razumiju da moraš zažmiriti na jedno oko i da jednostavno nije moguće osigurati sve za sve moguće scenarije. Izbezumljeno šarafe metalne ploče po zidovima iako i sami znaju da to nije dobra stvar ako te zatrpa, recimo, lava. No, sigurnost ne pita razum.
Život je kombiniranje stotina tisuća varijabli bez mogućnosti da se na njih utječe. Naš sigurnosni sustav radi u turbo modu u svakom trenutku svakog dana, a naš um nas pokušava na sve upozoriti. Doslovno sve. Baca slike o mogućim nesrećama naših najbližih, srce nam podrhtava pri najmanjem trzaju ili nepoznatom zvuku (susjedu padne čekić na pod ili slično), objašnjava nam da iako je sada toplo u svakom trenutku može zahladiti, u pozadini se prisjeća vijesti o poskupljenju ili nestašici plina, izbacuje slike punih bolnica, ili, one koje nama najviše zaokupljaju pažnju, umiranja ljudi uslijed ratova, bombardiranja, potresa, poplava. Mediji nas futraju slikama užasa i horora koji se dešava po svijetu, predviđanjima stručnjaka o trećem svjetskom ratu, topljenja polova, nestašice hrane – sve mi to konzumiramo jednako kao i reklame između tih objava.
Nakon žestoke borbe između panike, konzumerizma, zdrave pameti i straha, sjela sam sama sa sobom, zatvorila oči i izvrtjela scenarij evakuacije iz stana u hitnom slučaju. Imala sam dovoljno prilike doživjeti uživo ili vidjeti na televiziji kako to izgleda kad krene kaos kako bih si mogla otprilike predočiti situaciju. Čak sam i izvukla ruksak i počela stavljati stvari. Stavila sam dvije veste i čarape i ruksak je bio pun. Izvadila sam te dvije veste i čarape i spremila ruksak. To je bilo to od prepanja.
1. Ne čuvajte predmete za „svaki“ slučaj, čuvajte predmete za svaki slučaj
Ako želite čuvati i gomilati stvari za svaki slučaj, onda čuvate po jednu stvar za svaki slučaj. Onda morate imati za svaki slučaj barem jednu stvar. Onda morate uzeti debelu tekicu i enciklopediju, sjesti i nabrojati slučajeve u kojima bi vam mogla zatrebati neka stvar, bilo koja stvar, a koja vam sada ne treba, i pripremiti se za taj slučaj. Primjer bi bila haljina koju ste imali na svadbi 1992., a žao vam je baciti za „svaki“ slučaj. Ovdje to znači da ju čuvate za svaki slučaj svadbe iz 1992. Kad ste bili tih dimenzija, kada ste ju tako skupo platili, i kad vam se tako jako svidjela. Ili, još bolje, možda će zatrebati kćeri ili susjedi, dakle za svaki slučaj svadbe kad bi netko poželio baš vašu haljinu i nijednu drugu.
U ovakvim situacijama čak ni ne razmišljamo o slučajevima katastrofe, nego takvim banalnim slučajevima. Kad čuvamo stare bluze, stolnjake, posteljine i istrošene ručnike za nevidljive goste koji nam stalno dolaze, kutijice, vrećice, bižuteriju, tenisice za tenis kojeg smo igrali prije 10 godina, stolce za vrt koji nemamo, tajice za teretanu iz ’64., trakice, špage. Još bolje i produktivnije je čuvati za svaki slučaj stvari koje s vremenom gube vrijednost – kao što su sprejevi, baterije, boje (razne), selotejp, remeni (elastični), i slično.
Ako baš morate čuvati stvari za svaki slučaj, onda čuvajte stvari za svaki slučaj. Pritom mislim na jednu stvar koja se može koristiti u svakom slučaju. Zato kod kuće imamo škare, švicarski nož, iglu za šivanje, mobitel, i slično. Ako možete nabrojati barem 20 situacija u kojima bi vam neki predmet mogao zatrebati, i zatrebao vam je unazad mjesec-dva, onda nađite mjesto za njega i čuvajte ga.
2. (Bez) stvari u slučaju katastrofe
Kao što sam pisala u prijašnjim postovima, minimalizam je životna filozofija, koja ima puno poveznica, znali to mi ili ne i radili mi to svjesno ili ne, s filozofijom življenja u sadašnjem trenutku, idejom okosnicom mnogih istočnih i zapadnih filozofija. Biti svjestan u svakom trenutku što nam je potrebno i živjeti s onime koliko nam doista treba, kao i stavljati iskustvo ispred stvari – zapravo je filozofija življenja na povjerenju i s punom spoznajom da u životu apsolutno ništa ne možemo kontrolirati. Apsolutno ništa.
Mi mislimo, doslovno „imamo misli“ o tome kako mi kontroliramo naš život (naročito gomilanjem stvari i novca), ali je to obrambeni mehanizam, jer s punom svjesnošću da je život izvan naše kontrole, mnogi ne bi mogli živjeti. U svakom trenutku svakog dana dešava se beskonačan broj situacija, za koje ni ne znamo da se odvijaju, a kamoli da ih možemo kontrolirati. Od prve sekunde kad otvorimo ujutro oči već se izdešavalo milijun stvari izvan naše kontrole. Disali smo cijelu noć, svanulo je sunce (došao je novi dan), probudili smo se u svom krevetu (nitko nas po noći nije napao i opljačkao), popili smo kavu (nije bila nestašica kave), s mlijekom iz dućana (koji je otvoren).. da je samo jedna od tih stvari bila drugačija, život bi nam bio okrenut naglavačke (naročito da je nestašica kave!!). Zapravo, ono što uzimamo zdravo za gotovo, smatramo da to kontroliramo. A ništa nije dalje od istine. Ono što uzimamo zdravo za gotovo se najlakše može promijeniti s najvećim razornim učinkom. I na to nas nijedna zaliha niti stvar za „svaki“ slučaj ne može pripremiti, niti nas od toga zaštititi.
Minimalizam, odnosno, u pozadini, istočnjačka filozofija, kaže da štogod da se desi, mi imamo resurse reagirati na tu situaciju. I tu se ne radi o slijepom prepuštanju i namjernom izlaganju opasnosti. Ako krećeš na put po 40°C onda ne uzeti vode znači biti glup, a ne imati povjerenje. Čak i ako ne uzmeš vode, velika je vjerojatnost da ćeš po putu naići na neku benzinsku pumpu ili će ti netko dati vode, ako dođe do toga da puziš po asfaltu. No, ipak bolje uzmi vode. Ne moramo biti ko oni likovi koji za ništa ne mare pa kopaju po našim vrećicama i gepeku u potrazi za zalihama koje smo mi pošteni jadni građani skupljali.
Za slučaj katastrofe se, na žalost, ne možeš pripremiti. Čak i ako imaš bunker, možda ćeš u tom trenutku biti na drugom kraju zemlje. Ako imaš doma spreman ruksak, možda ćeš baš tada biti kod susjeda na kavi. Svatko od nas, ako živi nekim prosječnim životom, u kući ima zaliha hrane za barem nekoliko dana i robe za nekoliko godina. Svaka katastrofa koja traje dulje od 3-4 dana je vrsta katastrofe koja zahtjeva pokretanje dodatnih resursa koje nikako ranije ne možemo ni pripremiti ni mobilizirati. Svaka katastrofa koju smo ikada vidjeli uključuje aktivaciju nepoznatih ljudi na koje nemamo utjecaja. Sigurna sam da mnogi ljudi, kao ja, liju suze kad vide konvoje hrane i pomoći koji se kreću prema pogođenom području, jer to u nama budi onaj iskonski osjećaj ljudskosti i ranjivosti. U ratovima ljudi stavljaju na panj glave kako bi drugima pomogli i spasili ih, u potresima se stavljaju u opasnost kako bi ih izvukli iz ruševina.
Ne znam da li ste i vi imali takvo iskustvo u životu, no moj život je u mnogočemu ovisio o pomoći prijatelja i poznanika. U nekim trenucima na moj život su veći utjecaj imali potpuni neznanci od moje obitelji. Ljudi koji me skoro pa i nisu poznavali vukli su veze, posuđivali mi novac ili mi omogućavali stvari koje nisam mogla sama. Na primjer, direktor marketinga OBI-ja, kad sam radila u Austriji, pobrinuo se da imam na računu zalihu novca koja će mi omogućiti da produljim vizu i to samo zato jer me vidio da sam uznemirena i da mi se skupljaju suze u očima. Da bi ja imala, on je nakratko morao ući u minus. Do tog trenutka me poznavao mjesec dana. Zašto je to učinio? Jer može. Ili, moja susjeda, kojoj sam par pisama prevela s hrvatskog na njemački, ponudila je da me usvoji kako bi dobila državljanstvo. Zašto? Jer može. Prijateljica, koju sam poznavala dva mjeseca ponudila mi je da mi bude jamac za auto. Zašto? Jer može. Čovjek kojeg sam poznavala dva dana ponudio mi je posao. Zašto? Jer može. Asistent na faksu mi je kompletni rad provjerio i ispravio gramatičke i pravopisne greške. Rekao mi je: “ne bih želio da se umanjuje tvoje znanje zbog sitnica”. Zašto? Jer može.
Jesam li ja to ikako mogla planirati? Ja te ljude nisam ni znala, a kamoli da sam nešto mogla planirati s njima. Neznanci su mi kroz život dali više vjetra u leđa, nego moja obitelj. Tako to je. Meni se čini da oni koji imaju ekstra teške obitelji i djetinjstva imaju više šanse spoznati tko su i što su u svojoj suštini kroz iskustva koja se opiru svakom zdravom razumu. Koincidencije, poznanstva, prolaznici, nepoznati ljudi, sinkroniciteti – sve su to resursi koje svi mi imamo, a na koje nikad ne računamo iako nas nikad nisu iznevjerili i čine samo tkanje našeg života.
Možemo mi petljati do sudnjeg dana i pokušavati posložiti idealne uvjete, ali barem jednom u životu naš će život ovisiti o potpunom strancu – nekome tko će nas zaposliti, netko tko će nam pomoći nešto napisati, netko tko će nam nešto „zrihtati“, a u krajnosti govorimo o tome da li će netko povući okidač ili ne. Naše najveće vrijednosti prepoznaju se u načinu kako se odnosimo prema neznancima. Moglo bi se reći da tada prepoznajemo Boga u sebi, jer ponekad smo stvarno u ulozi Boga prema drugome. I ako ste ikad imali sumnje u postojanje Boga, dokaz da Bog postoji nalazi se u rukama neznanca. Čak i onda kad mislimo da se dogodilo nešto što nije za naše dobro.
Dokaz da Bog postoji nalazi se u rukama neznanca.
Milost nije milostinja.
Uz toliko silno puno dokaza, što vam još treba, koliko vam stvari u životu treba? Napravite malo inventuru svog života i procijenite na koliko situacija ste stvarno imali utjecaja i koliko ste mogli kontrolirati tijek vašeg života? Koliko stvari iz kutija vam je pomoglo da prebrodite najteže trenutke? Ili su to ipak bili ljudi?
Voli ljude, koristi stvari. Ne obrnuto.
The Minimalists
Jedino što mi uistinu kontroliramo je način na koji se ponašamo prema drugima, možemo utjecati na naš pogled na svijet, na naše emocije i uvjerenja, možemo utjecati na to kako ćemo iskoristiti prilike koje nam se pružaju i kako ćemo pokazati zahvalnost prema svemu što imamo. Samo to. Ništa drugo ne kontroliramo.
Ako među vama ima skeptika koji kažu: A što je s onima koji su nastradali? Na to samo mogu reći da bi bilo vrlo arogantno kada bismo mislili da mi odlučujemo kakav bi nečiji život trebao biti i što je dobro za drugoga. Anita Moorjani kaže da nijedna smrt nije slučajna – da ne postoji takvo nešto i da se sve zna unaprijed. Isto je i sa nezgodama i nesrećama, zašto se netko odlučio na takvu priču, i da li je neki događaj za nekoga dobar ili loš – nikada nećemo znati niti o tome možemo donositi sud. Jedino što možemo – je pomoći kad možemo i koliko možemo, i to bez ikakvih očekivanja.
3. Minimalistički manifesto za život
Ako ste ikada bili u doticaju s razvojem softvera ili bilo kakvim proizvodnim i razvojnim procesima, sigurno ste čuli za agilne metode. Agilno je danas buzzword i ako hoćeš biti cool, onda moraš biti agilan. Svi to propovijedaju ko novu religiju i kunu se na agilni manifesto – izjave koje pobliže objašnjavaju što to znači biti agilan, odnosno koje vrijednosti proizlaze iz slijeđenja tog načina poslovanja.
Iako sam bila u kontaktu s agilnim metodama i znam kako to funkcionira u praksi, ipak sam si nabavila knjigu „Agile project management“, da bih shvatila da su to samo 3 milijarde riječi kako bi se rekla jedna jedina stvar, a koju možete pročitati na bilo kojem minimalističkom blogu: stavi ljude ispred stvari (procesa i dokumenata). Ukratko ću opisati o čemu se radi kako biste mogli povući poveznicu (u slučaju da niste upoznati s tim konceptom od prije). U počecima razvoja softvera radilo se prema tzv. waterfall sistemu – klijent bi rekao što (otprilike) želi, onda bi se to raspisivalo u zahtjeve prema programerima, onda bi programeri sto godina programirali i pisale bi se stotine dokumenata, i onda bi klijent, nakon sto i jednu godinu, dobio softver i rekao: pa to nije to kaj sam ja htio. U tom scenariju su svi nezadovoljni – klijent nije dobio što želi (jer ni sam nije znao na početku što točno želi), programeri su nezadovoljni jer su klijenti nezadovoljni i njih se pritišće izmjenama, dopunama i nezadovoljstvom, a direktori nisu zadovoljni jer klijent ne želi platiti dorade.
To je bilo toliko uobičajeno, da su se vodeće tvrtke i ljudi u jednom trenutku našli i razvili metodologiju koju su nazvali agile i napisali agile manifesto. Ta metodologija kaže da se klijentu čim čim prije mora dati nešto na uvid – to znači da se zanemari dokumentacija (da se piše apsolutni minimum koji je potreban), da se zahtjevi rascjepkaju prema važnosti, da se prvo razvijaju najvažniji zahtjevi i osnovne funkcionalnosti i da se odmah isporučuju, kako bi klijent odmah dobio komad softvera i dao svoj feedback, zatim, da klijenti moraju biti uključeni u proces od početka, a, naročito, da se pazi da programeri imaju slobodu i kompetenciju da odluče na koji način će razviti potrebni softver – odnosno, drugim riječima, rekli su da se klijentu čim prije mora dati komad softvera (vrijednost), a da se pritom radi na suradnji i zadovoljstvu svih uključenih strana (ljudi).
Dobro, i kakve to veze ima s minimalizmom u mom svakodnevnom životu…
Dat ću vam primjer: u našem životu mi smo klijent i pružatelj usluga u jednom. Klijent, kakav je zahtjevan, stalno bi nešto htio, najčešće se radi o tome da želi smršaviti, želi se baviti nekim hobijem, želi promijeniti prehranu, posao i slično. Zahtjevi koje klijent ima su dosta nedefinirani i općeniti, uglavnom vođeni nekom krajnjom slikom i vizijom (npr. želim slikati s uljem na platnu, želim plesati, želim imati isklesano tijelo do idućeg ljeta).
I onda naš drugi, razvojni dio, kreće u razvoj:
- rade se jako detaljni planovi – razmišljamo o tome što nam sve treba, kad će nam zatrebati, i što bi moglo zatrebati, određujemo datume kad ćemo šta raditi, i stvaramo ciljeve (drugim riječima pišemo opsežnu dokumentaciju – opise zahtjeva, ciljeve i planove) – i zaključujemo da postoji jako puno nepredvidivih prepreka u ostvarenju tog plana pa radimo na tome da ih unaprijed uklonimo
- na temelju istraživanja određujemo neki, prilično dugački, rok za prve rezultate, jer si moramo ostaviti mjesta zbog prepreka (posao, djeca, kuća, auto, roditelji, godišnji…)
- određuje se budžet – gledamo koliko šta košta, koliko novaca i vremena imamo, i zaključujemo da nam treba još novca kojeg moramo nekako nabaviti
- računamo koliko novaca nam ta nova aktivnost mora vratiti u određeno vrijeme i koliko slave i priznanja će nam donijeti
- proučavamo konkurenciju i uspoređujemo s našim sposobnostima, i razmišljamo o potencijalnim klijentima (kupcima, gledaocima…)
- u okviru trenutnih mogućnosti počinjemo gomilati rekvizite (knjige, police, stolice, garaže, alate, kemijske, papir, boje, namirnice, tavice i sl.)
- a najveći dio vremena provodimo razmišljajući o pothvatu kako bismo razmotrili čim više drugih opcija i kako bismo bili sigurni da je to baš najbolja opcija od svih mogućih opcija na svijetu.
Kako kod koga, ali nakon otprilike tjedan dana do mjesec dana (nekad to bude i u roku par sati) naš razvojni dio prezentira nama (klijentu) rezultat i naš klijent zaključi da to ipak nije za njega, da je to preteško i da mu se ulaganje ne isplati. Previše truda, prevelika konkurencija, premalo novca i vremena.
U tom trenutku su svi nezadovoljni – i naš klijentski i razvojni dio, a u međuvremenu smo nakupovali dvadesetak predmeta koji nas sad podsjećaju na propali projekt. Imate li, i koliko, takvih propalih projekata? I, da ne zaboravim, postoji još jedan naš dio, a to je, pa recimo, ljigavi savjetnik klijenta, koji se želi izvući od odgovornosti i kaže: pa nije tak loše, nije sve bilo uzalud, probao si, vidio kako je i očigledno više nisi zainteresiran, pa sad barem znaš što nećeš. (laže, izbjegava odgovornost)
Kako bi ovo izgledalo u agilnom obliku?
Već neko vrijeme razmišljate, na primjer, kako bi to bilo super kad bi plesali. Pa pleši majketi! Ne treba ti plan, ne moraš smršaviti prije plesanja, ne moraš nabaviti cipele za plesanje, ne moraš za tri godine biti na supertalentu, ne moraš imati „tijelo za plesanje“, pleši majketi pa ćeš vidjeti kuda će te to odvesti. To znači dati vrijednost odmah, vrijednost vašem životu – odmah. Kao što smo vidjeli, ne možeš u svoj plan staviti ljude koje ćeš putem upoznati, neznance koje ćeš sresti ni situacije u kojima ćeš se naći.
Postoji jako puno tvrtki za razvoj softvera za koje je taj pristup samo mrtvo slovo na papiru, razmeću se agilnim jezikom i brbljaju o tome kako su cool i kako njihovi klijenti padaju u nesvijest od vrijednosti, a ne produciraju nikakvo zadovoljstvo ni za klijente niti za svoje ljude. Nemojte da vama život bude mrtvo slovo na papiru. Ako samo puno pričate i imate dobre ideje, a pritom ne poduzimate potrebne korake, bit ćete vrlo nezadovoljni. Nemojte provesti, kao ja, cijeli život razmišljajući o svojoj svrsi i utapati se i guštati u svojim uvjerenjima i teškom životu. Kako kaže Srđan Roje – nemojte guštati u tom svom „jadan mali ja“.
Ovaj čas odite na stranicu manifestiranja od Rojea i poduzmite nešto. Ne treba vam ništa kako biste počeli raditi što želite, odnosno, imate sve što vam treba za prvi korak. Radi što želiš, najbolje što znaš, s onime što imaš i bez očekivanja. I onda takav projekt, vaš život, ima smisla. Nije bitno što će biti sutra, što drugi misle o vama, da li ste dovoljno dobri, da li će vam se rugati, hoćete li odustati, sve je to samo gusta šuma partizana koja je samo u vašoj glavi.
Tko čeka ne dočeka.
Odgađaj za sutra sve osim svoje strasti.
Ne znamo kad će se i da li će se uopće kakva katastrofa dogoditi, a što se više bavite onime što volite, to će vas manje boljeti kad svemu dođe kraj.
Minimalizam služi da sve suvišno maknemo iz života i bavimo se onime što nama donosi vrijednost.
Agilnije od toga ne ide.
https://www.manifestiranje.com/manifestacijska-akademija/
Feature Foto: Photo by Joseph Chan on Unsplash